Ničiji!

Ničiji!

25.000 odraslih osoba s autizmom : 4 stambena smještaja = 16 osoba je (recimo) adekvatno stambeno zbrinutih.
Ako od ove vrtoglave brojke samo polovica tih ljudi potrebuje specifičan smještaj uz podršku, odnosno nisu sami u mogućnosti sebe stambeno zbrinuti, niti samostalno o sebi skrbiti, nedostaje nam 2.500 organiziranih stanova ili kuća.
Jasno je da nam prisutnom dinamikom sustav to neće osigurati u barem narednih 100 godina!

 
 
Potiču li ove brojke na razmišljanje o statusu naše djece koji smo im zajedno sa sustavom priskrbili i može li se u nama probuditi instinkt održanja i ove vrste ili smo ipak i dalje samo pasivni ili aktivni sudionici njihovog stravičnog kraja?
 
Zašto nam djeca nakon gubitka roditeljske skrbi završavaju u udomiteljskim obiteljima i institucijama?
Logikom ne baš visoke roditeljske svijesti, tipa “Ja tu ništa ne mogu, pa uzmi barem ono što ti život pruža” (u kunskim apoenima)” i “ne talasaj”, da i bez toga ne ostanemo, krajnje su sebične i nepoštene poruke upućene izravno vlastitoj djeci!
Ako ih se već nismo na početku odrekli, zar je to epilog cjeloživotne roditeljske skrbi?
Ili je potrebno ipak malo više razboritosti i malo manje sebičnosti da razmislimo a ne da inferiorno ili kalkulantski šutimo ili pak urlamo da nam oni koji su nam i do sada uzimali, sada pa nešto naprave. Farbamo li nekoga ili tek pokušavamo oprati vlastitu savjest?
 
Činjenica da je državni sustav socijalne skrbi prema ovoj populaciji zreo za temeljitu transformaciju i reorganizaciju sa svojim naglavačke usađenim mentalnim sklopom institucije, gdje su naša djeca u njemu prisutna kao sredstvo rada uposlenika s manirima održavanja njihovog prvorazrednog standarda i svih njihovih poznatih navika, u kojima su ovim prvima, dobrim djelom probrani i ostavljeni zadnje-razredni prehrambeni, odjevni … i ljudski “standardi”.
 

 
Neumoljive brojke i puževa dinamika projekta života u zajednici kroz transformaciju i deinstitucionalizaciju centara socijalne skrbi (iz kojeg su isključene osobe koje žive u vlastitim obiteljima, u..bolnicama, malim domovima, udomiteljskim obiteljima …) a koju danas dobar dio nacije smatra prebrzom, pokazuju jednu realnu sliku stvarnog stanja i u ovom segmentu razvoja Hrvatske i njenog društva.
A kroz tu prizmu, budućnost naše djece u zajednici, izgleda otprilike ovako: Ako izdržimo u mirnodopskim uvjetima i u pozitivnom smjeru, na ovaj način trebati će barem jedno stoljeće da se ta naša djeca adekvatno i kroz današnji sustav zbrinu u zajednici.
 
I dok putujemo brdskom željeznicom s našom djecom s teškoćama, u isto vrijeme grčevito se borimo da nešto steknemo i pomognemo i toj našoj drugoj djeci. Tako gradimo (prevelike) kuće, kupujemo ili im ostavljamo stanove, prepisujemo nasljedstva i nekretnine, plaćamo im skupa školovanja, putovanja, izlaske … Jednom riječju ulažemo u njih da ih što opremljenije isporučimo u život!
A što je s ovim drugima? Kako li su oni opremljeni?
U hrvatskim obiteljima i u naučenoj snalažljivosti oportunog preživljavanja, sasvim je u redu razbaštiniti dijete s teškoćama s ciljem da se preduhitri država u svom naumu “sjedanja” na nekretninu jer sa imovinom ili bez, ionako će završiti na trećerazrednim državnim jaslama.
Dakle, njih razbaštinjujemo, odbacujemo i okrećemo glave od jezive im budućnosti! Oteta imovina prepisuje se ostaloj (u konačnici, sebićnim potezom i prema njima) braći i sestrama (nerjetko se tu uključuju i “revni” djelatnici CSS) kao skrbnicima koji će navodno brinuti o njima, uz krhka uvjerenja i uz gotovo siguran sustavni epilog te u konačnici stavljanjem ostavštine u vlastiti džep.
 
Prestrašno je da je planinu ovdje potrebno pomaknuti da bi apetiti svih dionika malo usahli a odrasla populacija s autizmom domogla se tračka svijetla!
Dok mladi roditelji još ne vide problem zbrinjavanja im djece poslije njih, oni stariji ili su se pomirili ili ako se i nisu, ponuđenim, hoće neće, morati će se dok se ogromna sredstva na očigled sustavno krčme!
 

 
I dok se ne obračunamo s onima koji bi zadnji atom snage naše djece pretvorili u vlastitu ugodu, da li postoji izlaz iz tragičnog omjera 12.484 : 16?
2.500 stanova velika je brojka i za uređene i bogate zemlje uz kud i kamo doličniji odnos prema ovoj populaciji!
Brojke su neumitne i pokazuju potrebu pokretanja dodatnih modela potpore u rješavanju prihvatljive sustavne skrbi osoba s teškoćama kroz podršku u zajednici. I mi koji želimo da budućnost naše djece s autizmom ili drugim teškoćama ne leži u instituciji, već u slobodi životne zajednice, uzdajmo se u vlastite potencijale i konkretizirajmo!
Nemojmo gajiti iluzije da će se prečicom, tipa prosvjeda išta osigurati jer naša medijska javnost posjeduju veliku dozu fleš empatije prema gadno stradalima i našoj dječici.
No, po logici dobrog dijela iste, naša djeca nisu marginalizirana a nisu više niti dječica te je njima najbolje u institucijama (prema najnovijoj poticajnoj maloj privredi, socijalnog poduzetništva i u udomiteljskim obiteljima specijaliziranim, brate mili za sve!?) i najbolje je da tamo i ostanu, – da nam ne kvare čistokrvnu sliku!
 
Pravnom podrškom potrebno je pokrenuti model organizirane izgradnje namjenskih kuća zajedničkog stanovanja za osobe s autizmom (ili drugim teškoćama) u suradnji s ministarstvom, reorganiziranim sustavom, projektima i donacijama, uz roditeljsko – obiteljsku participaciju, u kojem će roditelji kroz razvijene alate biti korektiv kvalitete usluge (da nam se ne ponovi nekontrolirana “institucijska superiornost”)!
 
Stoga smatram da svaka iole svjesna i savjesna obitelj koja nešto posjeduje uložiti će najmanje onaj dio nasljedstva koji po pravičnoj razdiobi i pripada njihovom najranjivijem odraslom članu …
Ovdje leži ogroman financijski potencijal, kojim se znatno može ubrzati ovaj proces i za obitelji koje uistinu ne posjeduju dodatnu imovinu, a uslugu učiniti jeftinijom, realnijom i dostupnijom!
Ionako nam CSS popisuje imovinu, koju je onda najpoštenije ovim modelom izravno je dati na korist svome djetetu s teškoćama, a ne obavezivati braću i sestre ili pak “donesti je na pladanj vukovima da je razvuku!”
 
‘KO JE ZA?

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.