28 lip Gradski ugođaj!
Prije 50 godina kao klinac znao sam doći djedu pomoći okretati sijeno na livadi ispod (beogradske) pruge. Jednom prilikom pri povratku, na putu uz prugu kojim bi dolazio i koji se je nalazio uz spomenutu djedovu zemlju (točnije između livade i pruge) zaglavila mi se je u blatu tenisica, toliko da je više nisam mogao izvući te sam bos došao doma …
… Danas 50 godina poslije nismo više selo, imamo Grad Dugo Selo i taj isti put koji izgleda nešto bolje. Nije više blato do koljena, već je 70-ih pošodran i do danas više-manje s rupama do koljena. Livada je postala moja djedovina na kojoj sam 80-ih sagradio obiteljsku kuću a put je ostao – samo još jedna duugoselska razglednica!
Dakle, više desetljetna nebriga i nadmudrivanja oko toga kako je to “željeznički put” prevršili su sve mjere minimuma pristojnosti!
Grad se tu i tamo odvaži nasuti koji kamion šljunka i kad to poravnaju nastaje divljački stampedo. Krenu moji sumještani masovno koristiti tu prečicu od Puhova prema Selu ili Sela prema autocesti.
No, na prste jedne ruke mogu pobrojati one koji se voze tim prašnjavim makadamskim putem na način kao da prolaze ispred svoje vlastite kuće! Dakle, od rijetkih uljuđenih, preko standardno bezobzirnih, pa sve do patologije koja obara brzinske rekorde i liječi osobne frustracije (naročito na vozilima koja nisu njihova). Taj makadamski put koji osim automobila i kamiona i srednjoškolci i zaposleni koriste kad na vlak ili s vlaka pohode a koji je uz prugu Dugo Selo – Zagreb jedino na dugoselskom području ostao neasfaltiran i neosvijetljen.
I najzad, prije mjesec i po dana uspio sam na jedvite jade izboriti da mi Grad uz okućnicu duž tog puta pospe frezani asfalt, kako bi se manje prašilo. I jesu! Mikro film frezanog je posoljen i sad se vozi i još brže i još jače. Istina, nešto se manje praši ali “ugoda” mi je bez velikog udjela prašine ipak pružena nakratko!
Najme, prije mjesec dana počeli su voziti tegljači Integrala tim putem i preko Huzanićeve dalje prema istoku, sada već pomalo slavne rekonstrukcije pruge ds-kž i njezinog najduže ikad zabilježene izgradnje nadvožnjaka, tu u mom susjedstvu (u više od dvije došli su možda na pola radova).
I tako nakon stotina tegljača s drobljenim kamenom, frezani asfalt ostaje MI kako kažu tek u tragovima!
Komunalni redar mi je rekao da Grad ima potpisan ugovor s Integralom o sanaciji svih oštećenja koje pojačanom eksploatacijom cesta isti prouzrokuju. Iskreno, prilično sam star da bih u naknadnu sanaciju povjerovao! No, živi bili pa vidjeli!
Şada se pravi prašnjavi teror odvija na raskršću “željezničkog puta” s ulicom, naravno ispred moje kuće. Uzak put koji su prema istoku proširili lijevo-desno više od metra nasuvši kamen na živicu i zemlju, postao je prilazni put gradilišta.
Uz ostalo okruženje koje ne tolerira ranjive skupine, pa tako niti osobu s autizmom koja uz niz poteškoća u komunikaciji s ovom neumoljivom svjetinom, ima i ozbiljnih problema sa spavanjem, rađa se novo!
Tako jedno jutro uz “normalna” Stihlova buđenja, rondanje i prašenje šlepera s poluprikolicama punih kamena već nakon 6 sati … strojar koji ostavlja svoj veliki valjak nasuprot prozora mi kuće (nakon posla 300m od gradilišta parkiraju strojeve pod uličnom rasvjetom, preko puta mi kuće jer je u EU projekt izgleda nemoguće ukalkulirati čuvara na gradilištu) upali on svoju mašinu već prije pola sedam i stoji i rokće valjak tako dobrih dvadeset minuta.
Dakle, nisam više mogao tolerirati bezobrazluk nepotrebne budnice pri otvorenim prozorima (kada tek pred jutro dođe nešto svježine i kada nema prašine) te sam ga zamolio da konačno krene prema gradilištu a svoju papirologiju nastavi ispisivati tamo.
Jasno mi je da ti silni kamioni nekud moraju proći ali mi uistinu nije jasna ta bezobzirnost izvođača radova ali i samog GRADA koji dopušta doslovno teror nad svojim GRAĐANIMA.
Dakle, ovo pišem nakon MJESEC dana teroriziranja prašinom, pri čemu doslovno ne smijemo prozore otvoriti ili kojim slučajem sjesti na terasu ručati, popiti kavu …! Automobil koji stoji vani, mogao bi dvaput na dan mirne duše prati.
Naposljetku, živo me zanima da li u projektu (i troškovniku) toliko obazrive EU postoji stav(ka) prema okolišu, odnosno prema živim ljudskim stvorovima koji stanuju uz projekte.
Znam da godinama u selu Svibovskom Otoku u općini Rugvica redovito cisternom polijevaju cestu kako bi smanjili prašinu silnih kamiona koji dolaze i odlaze na šljunčaru a prolaze uz obiteljske kuće, gdje ŽIVE ljudi!
Znam i to, da u GRADU Dugom Selu nakon mjesec dana intenzivnog teroriziranja prašinom i prolaskom bezbroj natovarenih tegljača, to još nikome nije palo na pamet!!
No, znam i to da je Rugvica (selo u nekadašnjoj općini Dugo Selo) odavno dala “lijevi žmigavac” i Selendru ostavila u onoj istoj prašini koju danas ja s obitelji dnevno gutam!