Živimo u društvu gdje se “sposobnost” gleda kao “dobro”, dok “nesposobnost”, kao “loše”.
Kategoriziramo ljude, onako kao što su nas društvo, povijest, mediji i pojedinci učili !
Strši li nam takav način razmišljanja osobito prema osobama s invaliditetom i što možemo učiniti da uklonimo dio stigme?
Zašto izgledom pokušavamo dotjerati protezu (najčešće) noge, kao da se radi o prirodnoj a ne amputiranoj nozi ?
To činimo da bi bili bliže onom “sposobnom”, dijelu stanovništva. Primarno je svakako spriječiti poglede i pitanja i promicati asimilaciju, odnosno skrivati dijelove tijela koji nedostaju.
Ako je postala norma, da osoba bez noge, ruke, … može dobiti prilagođene Bionic udove…, od kojih se očekuje da izgledaju “skoro” kao dio vlastitog tijela, što se tu može promijeniti ?
Skrivanjem nečega, tek postajemo zanimljivi promatraču !
Koliko ljudi znaš koji imaju i Phone ugrađen u ruci ?
“Skretanje pažnje svoje invalidnosti na pozitivan način … umjesto skrivati ono što nedostaje, otprilike je ono što treba činiti.”
Pozitivan pristup daje nam mogućnost pokazati svoju osobnost, zajedno sa svojim “invalidnosti”, umjesto pojma da nam invalidnost treba biti skrivana.
Vanjski će svijet našim pozitivnim pristupom prema vlastitom invaliditetu, ono “loše” prestati viđati kao “invalidnost”, već kao nešto drugačije, nešto bolje.
Prestati će se buljiti, šaputati o tome, jer kako bi mogli žaliti nekoga tko u svojoj novoj nozi ima ugrađeni zvučni sustav ili pak šljokice i cirkone … uopće neki izražaj vlastite osobnosti, suprotan očekivanom stereotipnom pogledu sa strane.
“Noga” izgleda fantastično. Izgleda osnažujuće. Pokazujete svoj izbor koji nije u sustavu skrivanja i kamuflaže za što sličnijom imitacijom, već posve suprotan pristup redovnom nadomjestku vašeg dijela tijela.
Ona vrišti neovisnošću u borbi protiv kulturnih uvjerenja i dogmi o potrebi za stalnim skrivanjem nečeg “lošeg”.
Ona uklanja ideju amputacije kao nekakav deformitet i zamjenjuje ga prilikom da budemo potaknuti kreacijom vlastite osobnosti i tako djelujemo prema van.
Tu se gube sve vrste osobnih uvjerenja, od gađenja do žaljenja osobe s invaliditetom.
To prisiljava ljude da kod osoba s invaliditetom ne uočavaju primano invaliditet, već njihovu osobnost.
Umjesto žaljenja, ona postaje jaka, postaje heroj.
To je uzbudljivo jer se radi o jednom od načina promijene percepcije prema osobama s invaliditetom.