Invaliditet se poima kao nedostatak, kao dio tragičnog individualnog iskustva, koje ne zadovoljava zahtjeve društvene skupine. Grublje rečeno, poput uvriježenih zakona prirode u plovi, jatu, …
Gorka je istina da osobe s invaliditetom doživljavamo kao slomljene vlasnike, vlastite umanjene sposobnosti koje držimo podalje od većinske skupine …

Obzirom da nam je Bog podario razum kojem smo i u ovom pogledu, evolucijski već trebali biti na ponos “Homo sapiensa”, LJUDSKO društvo ima vidan problem s vlastitom integracijom naspram osoba s invaliditetom, jer čini upravo suprotno !
Ono još uvijek ne razmišlja o količini, na ovaj način iskazanog vlastitog invaliditeta, već dalje sugerira da osobe s invaliditetom iskoče iz vlastitih “problematičnih” tijela jer invaliditet je nešto nepoželjno, nešto što treba popraviti, što treba liječiti !

Kada osobu u invalidskim kolicima uočimo kao i nekoga tko ne može zviždati ili nekoga s plavom kosom, kao razliku a ne kao deficit, tada smo postali društvo integrirano s osobama s invaliditetom !