Ozbiljnost rješavanja neodrživog statusa osoba s intelektualno komunikacijskim teškoćama, složit ćete se u svojoj osnovi treba odraditi kvalitetan sustav! A da bi do toga došlo potrebno je u istom tom sustavu provesti temeljitu transformaciju i reorganizaciju na principu reda, rada i racionalizacije!
Svima nam je jasno da se samo od sebe to nikada neće dogoditi te je doista iluzorno očekivati da se to dogodi od strane tog istog sustava! Očekivanje promjena prilikom dolaska svake nove vlasti i uvođenja reda od strane ministara, tih četverogodišnjih više-manje nijemih prolaznika koji bi se trebali dobrano zamjeriti svojim bivšim ili budućim glasačima, dozvolit ćete u ovim prilikama graniči sa znanstvenom fantastikom i naravno ne dolazi u obzir, niti je ikada do toga došlo!
I umjesto da u mladoj demokraciji djelujujemo u nekoj funkciji “watch doga”, ona se u javnosti percipira kao negativna te su udruge linijom manjeg otpora dijametralno izokrenule svoju prvobitnu svrhu i uhvatile se pomaganja onome što bi u društvu neizostavno trebalo mijenjati a iste ukazivati na to. Naravno i takav oblik ponašanja obilježava dugogodišnju status quo i pat poziciju gdje je jednima više-manje dobro, dok oni drugi zbog kojih smo se udružili svakim danom propadaju u bezdan srušenog dostojanstva i izgubljenih života.
Korektiv vlasti i lošeg sustava kao primarnog cilja praktički ne postoji! I ne samo da ga nema, već je vlast dobila bespogovornog pomagača svog pregaženog i u 21. stoljeću uistinu neodrživog sustava!
I što se je drugo i moglo očekivati od svake vlasti koje ispod oka gledaju na kritike te ucjenjuju civilno društvo, dok zabetonirani socijalistički sustav kroz sintagmu “ne talasaj” negostoljubivo i osvetnički reži na svaku novi inicijativu ili nagoviještenu promjenu!
U više navrata pokušavali smo skrenuti pozornost na u najmanju ruku čudan put građanska inicijativa civilnog društva prema jednom realnom i dinamikom prihvatljivom i značajnom napretku populacije osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama u cjelokupnoj zajednici. Možda onima koji imaju beskrajno mnogo vremena i koji su se daleko udobnije smjestili od samih korisnika i njihovih obitelji to izgleda ružičasto ali nama roditeljima od ove dinamike uistinu pada mrak!
I kako udruge automatizmom apliciraju na projekte iz državnog proračuna, lutrijskih sredstava … vezujući si na taj način ruke da glasno i jasno progovore o problemima i neodrživom stanju u društvu koje je stvorilo sustav koji zapravo radi protiv spomenute populacije! I tako naše staro pravilo “Ja tebi, ti meni” na relaciji vlast-udruge godinama funkcionira izravno i na štetu korisnika.
Sa žaljenjem možemo konstatirati da niti europski projekti ne prolaze mnogo bolje kada idu preko “naših ljudi” i naših institucija a u što smo se kao partner s nula nam namijenjenih kuna na računu i nosioca u obliku mastodontske institucije kojoj je sve dozvoljeno u jednom takvom projektu koji je završio u farsi i bez ikakvih posljedica, imali prilike i u praksi sami uvjeriti.
Ukazujemo ali ne zamjeramo jer nismo svi isti i od nečeg se mora živjeti da bi se postojalo ali … I to mi vrlodobro znamo jer smo odabrali put slobode govora i praznog novčanika na putu trasiranja dostojanstva i zaštite ljudskih prava ove naše zapostavljene ali u isto vrijeme do neba iskorištavane djece s teškoćama.
Razumijemo i poziciju građanska inicijativa koje su se kao jedinke odlučile za pasivnu borbu, za uspostavu nečega u svojoj sredini kako bi nekako pridonijele boljitku položaja svojih članova zbog koje su se i udružili.
Ali ta logika i takav obrazac ponašanja iznjedrili su tek suženi lokalni interes!
S druge strane, zajednica kao nacionalna cjelina na čelu sa svojim političarima u ovom pohlepnom i sebičnom vremenu de facto sve više se udaljuje od svoje najranjivije skupine, dok se de jure zakonima zaklinju u boljitak populacije s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama!
I tu nailazimo na igru dvostrukih kriterija! Onu zbigecanu i nakićenu prema van i onu otužnu i oporu prema unutra!
Međutim jasno je da način na koji udruge percipiraju stvarnost mora se mijenjati ako se želi napustiti jedan karusel za spomenutu populaciju dokazano poguban a koji godinama vrti li se vrti i o životim naše djece nam radi! No kako su glave naše djece tradicionalno na vrlo niskoj cijeni, ne postavljaju se nikakva posebna pitanja o radu ili postignutim rezultatima – uglavnom! Izuzev ako se sustavu (i zlim ljudima unutar istog koji ga zloupotrebljavaju i njime štite osobne interese ili to pak rade po nalogu drugih) zamjerite. Dakle, mi u stvari moramo biti sretni da se itko o toj našoj djeci uopće želi “brinuti”!
Osim toga najveći dio građanska inicijativa uključene su u saveze koje bi trebale predstavljati nacionalnu težnju dodatnog udruživanja prema nekakvom boljitku i koje su aktivno uključene u politike saveza ili pak samo predstavljaju tek paravan poznatim “aktivnostima” saveza!
Želimo ponovo upozoriti da se članstvom u savezima ne preuzima samo dika i benefiti radi lakšeg dolaska do novca, već bi se trebala preuzimati neusporedivo veća odgovornost prema populaciji koja se zastupa, prema bazi i prema društvu u cjelini!
No, i vrapci na krovu znaju da su savezi leglo uhljebljenih pojedinaca i grupica koji kao most na relaciji baza – politika – Vlada vječno iskorištavaju svoju poziciju blizine “vatre” i profesionalne ljigavosti te kroz pranje savjesti vladajućih hvataju bačene “darove”, raspoređujući ih prvenstveno osobnim interesima ili interesima njima bliskih građanska inicijativa! Potom kroz prepakiravanje i aranžiranje uz neizostavan prikaz samoljublja i dominacije, “ostvarene rezultate” prikazuju javnosti koje je doista mučno slušati i nad kojima prestaje svaka potreba za smislenim i racionalnim dijalogom!
Dakle, te iste udruge na lokalnom planu pomažu sustav, dok na nacionalnom autoriziraju postojeći kriminal te žmire na stvarno stanje stvari i trguju!
S obzirom na specifičnu domenu djelovanja te upoznati u stanje na terenu, posebno bi istaklnuli Savez građanska inicijativa za autizam Hrvatske, koji se u pozitivnom smjeru niti pomaknuo nije u korist svojih krajnjih članova – korisnika na nacionalnoj razini!
Niti sama činjenica da populacija s autizmom prednjači kao najugroženija i najzapostavljenija ljudska skupina u hrvatskom društvu nije sve ovo vrijeme potaknula SUZAH na konkretne i efikasne pravne i u demokratskom društvu dopuštene mjere u poticanju zaštite ako ničega drugoga, onda prirođenog ljudskog dostojanstva i temeljnih ljudskih prava svojih članova!
I tako jedna vrlo ružna navika koja se je dugoročno ispostavila kao fatalna za budućnost mnoge djece s autizmom i njihovih obitelji ali i djece roditelja koji “vrijedno mute” i trguju s rukovodstvom Centra za autizam, provlači se gotovo 30. godina a naročito od osnutka “ŠKOLE” 1995!
Na žalost, usavršavanja u stvaranju osobnih privilegija u odnosu na druge roditelje CZA i njihovu djecu, danas nam se nastavkom stare priče prezentiraju kroz nedavno oformljen SUZAH koji ne samo da želi monopol nad autizmom, već se bahato bez ikakvih rezultata te bremenom jednog gnusnog sudioništva na sramotu cijelog društva širi Hrvatskom!
Stajati desetljećima uz lažan Centar za autizam i lažnu školu te prešućivati ili čak otvoreno štiti isti i kod nemilih događanja a samo iz razloga da bi to nekako drugačije već sutra honorirali ali u konačnici i dugoročno UVIJEK i samo na štetu naše djece s autizmom![/vc_column_text][vc_separator type=”normal” color=”#374df2″ thickness=”2″][vc_column_text]
Posebno drsko je zazvučalo ne tako davno kad je u emisiji HRT o autizmu Lidija Penko, predsjednica SUZAHA grubo “obrisala” zabrinutu majku iz Zadra koja je upitala gdje da se javi sa svojim 38. godišnjim sinom s autizmom.
Penko je odgovorila (i zatajila da SUZAH ima udrugu u Zadru): Pa gdje ste gospođo do sada bili?
Dakle, maksimalno drsko je obmanula gledateljstvo! Ali mrtva hladna ispaliti toliku količinu laži i odurnu neistinu u javnost pred roditeljima djece s autizmom koji su desetljećima krv pišali i doslovno ginuli zajedno sa svojom djecom uz mrtav-hladan zlokobni Centar za autizam i gospođu Penko koja je autorizirala i zagovaralazadnjih desetak godina ovu jamu, čak je i za predsjednicu SUZAHA previše!
Dakle, previše je dječjih i roditeljskih mrtvih glava palo uz onu rupu koju zovu Centar za autizam da bi ovakve bljuvotine samo prošle kroz jedno unutra, kroz drugo van! (Ispričavamo se zbog prelaska linije pristojnosti! Vjerujte, trudili smo se da budemo što pristojniji!) Da, uz rupu koja je negativni sinonim rehabilitacije, socijalizacije, inkluzije, školovanja te uključivanja u zajednicu djece i odraslih s autizmo.