Dok s jedne strane imamo prekrasan početak deinstitucionalizacije, gdje osobe s invaliditetom kroz podršku u zajednici integriramo u društvo.
S druge strane, ljude u poznijim godinama institucionaliziramo. Integrirane u društvo odvodimo ih sa njihova ognjišta, iz njihove zajednice u institucije, u ogromne prenapučene domove !?

Sutrašnja emisija NORMALAN ŽIVOT posvećena je starijim i nemoćnim osobama.
Kad govorimo o starijim osobama, posebno nas se dojmio rezime života u jednoj rečenici, gospođe koja sa suprugom odnedavno živi u domu za starije i nemoćne osobe. Rekla je ovako :

“Kad smo se upoznali, počeli smo s jednom sobicom – pa garsonijerom, kućom jednom, kućom drugom, cijeli život podizali smo djecu, unuke, puno radili i stjecali – i evo nas, ponovno u jednoj sobici !?”

Tužno, vrlo tužno, nehumano, surovo i krnje društvo, kada se sa sjetom možemo vratiti u vremena dok su roditelji živjeli i završavali tamo gdje im je zapravo i mjesto – u svom domu koji su sve vrijeme stvarali i za kojeg su se cijeli život i borili.
Danas segregirani žive u “boksovima” hrđavim ili zlatom optočenim, isluženi i odbačeni od svoje zajednice, od svog okruženja u nekoj novoj nametnutoj sredini iščekujući svoj kraj, nikome više potrebni.