Zajednica
Novih 85 ljudi s intelektualnim i drugim teškoćama oslobođeno je iz institucija. Prekrasna vijest ! No, što je s ljudima zatvorenim među zidinama vlastitih domova – u obitelji ? Gdje su oni, pita li za njih netko ? Smatramo da i ti ljudi zaslužuju izlazak iz institucije obitelji i da je sada trenutak i to početi.
Naši nevidljivi susjedi, ljudi su koji također cijeli svoj život provode odvojeni od zajednice, od potencijalnih prijatelja … Red je da se i o njima povede računa, te ih se postepeno uključi u društvo.
A društvo, društvo će shvatiti da treba biti toliko razvijeno da pomogne i prihvati te ljude, ne kao bogalje, već kao bogatstvo različitosti naše civilizirane planete Zemlje.
Centri za socijalnu skrb trebaju se konačno otvoriti građanska inicijativama. Nedopustivo je apriori skrivanje adresa tih osoba. Mi želimo doći do tih obitelji! Birokracija nema pravo zaustavljati kooperativnost i humane procese! Prosljeđivanjem materijalne pomoći u obliku invalidnina i doplataka, posao je daleko od gotovog. On zapravo tu tek počinje !
Zauzeti se za ove ljude i njihove obitelji, prioritet je razvijenog i civiliziranog društva. Kroz suradnju CSS i građanska inicijativa, potrebno je pozvati te ljude i njihove obitelji da se kroz udruge uključe u zajednicu.
Naša socijalna Država zakonom se davno odrekla brige o populaciji osoba s invaliditetom nakon navršene 21. godine života, poglavito onih koji žive u vlastitim obiteljima. Gospodo, isplatom skromnih (sada vam već preskupih) invalidnina niste skinuli odgovornost s ove odluke jer to su ljudi koji i dalje postoje …
Društvo koje najnovijim tipovima automobila, … slijedi razvijene, treba to činiti i u iskazanoj brizi o vlastitim invalidima – ako nije s posebnim potrebama !
Obitelj
S druge strane također smatramo da Centri socijalne skrbi trebaju uspostaviti kud i kamo bolju koordinaciju između građanska inicijativa i korisnika invalidnina.
Obitelji koje na osnovu invaliditeta vlastitog člana prihoduju sredstva iz državnog proračuna, dio njih treba shvatiti to kao odgovornost, da osim fizioloških potreba ovi ljudi imaju i neke druge potrebe kao i oni sami, te im početi to i omogućavati.
Držanje ovih ljudi mjesecima i godinama zatvorene između zidina vlastitog doma a ne voditi ih u zajednicu ili bar u šetnju, danas kada se društvo u ovom segmentu bitno mijenja, postaje neprimjereno i vrijeme je za promjene.
Nedopustivo je da dok osobe s invaliditetom izlaze iz institucija u organizirano stanovanje uz podršku u isto vrijeme u vlastitim domovima i dalje se vrti neorganizirani scenarij kućnog pritvora, sličnog onog u institucijama.
Kada čitamo o slučajevima zločina višegodišnjih zatvaranja u stranim zemljama, zgražavamo se nad člancima, dok istovremeno u susjedstvu to toleriramo jer smatramo valjda normalnim, pošto se radi o “nižim bićima”, o osobama s invaliditetom !?
Susreli smo se s obiteljima koje usprkos velikoj želji njihovog člana s invaliditetom, jednostavno ne žele ga dovoditi u udrugu, jer im se ne da, jer nemaju goriva, jer … – jer se narušava komoditet ustaljene loše prakse. No, kad se povede priča o invalidninama, itekako načule uši. E, pa dokle ?