Što prosječna osoba s teškoćama duguje pratećoj struci a što struka njoj?
U želji za izlaskom iz letargije a u potrazi za rezultatima, postavljamo pitanje odnosa između broja umirovljenih stručnjaka i broja osposobljene djece? Želi li itko provesti to jednostavno istraživanje?

Struka koja bi trebala biti naša najveća uzdanica i podrška, drži se po strani, zaokupljena najviše sobom (Čast iznimkama!). Roditeljima i osobama s teškoćama kad dođu u problem, rješenja se najčešće nude rafalima svemogućih farmaceutskih kompanija, gdje smo se iks puta između simptoma i nuspojava našli zapleteni ko’ pile u kučine.
Da ne govorimo o skraćenju života izdašnim koktelima psihofarmaka, koja nitko ne bilježi …!? Koliko se autopsija radi na prerano umrlim ljudima ove populacije ? Da li je ikada pokrenuta nečija odgovornost ili su to samo ljudi s margine, od kojih društvo odahne …!?
Osim iPhonea i novog Golfa nužnost je prihvatiti … i civilizacijske stavove 21. stoljeća prema osobama s teškoćama !

Što Branimiru vrijede puste titule, kongresi, putovanja, rosfrajna zdanja,… kada se s akutnim problemom npr. javimo društvu psihijatara Hrvatske a odgovor je MUK.
Neka se gospoda ne uvrijede, no, roditelji 24 satnim bdijenjem nad svojom djecom, imaju neprocjenjiva iskustva i znanja koja se u knjigama ne nalaze, baš iz razloga stratosferskih gibanja struke, nitko ih ne uvažava a kamo li arhivira !

Kako se često puta zatečeni u problemu jednostavno nemamo kome obratiti, nego rabiti neučinkoviti znani stereotip, već duže vrijeme razmišljamo o oživljavanju nove ideje (Pozor! $…$) u stvaranju on-line baze registra roditeljskih iskustava, gdje će roditelji objavljivati vlastita iskustva, sortirana prema oboljenjima/stanjima i prema vrsti problema i pr(e)oživljenih škola odrastanja kroz život svoje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Naravno tu bi i veoma važna vlastita iskustva pohranjivati i naši samozastupnici. Biti će ovdje mjesta i za struku koja će izdržati spuštanje na ovu razinu.
Roditelji ili osobe u potrebi tako bi kroz zadane teme pretražili registar za eventualnim rješenjem ili smjerom kojim bi otklonili ili umanjili vlastiti problem.

I dok u zemlji gdje su svi fini a gdje se vara kao rijetko gdje, gdje pršte titule a znanje je često puta krhko, gdje galopirajuće invalidske mirovine, parazitske ili slične sofisticiranije otimačine, pečate sudbinu budućnosti naše djece, sve više gubimo osjećaj za finoću a instinkt nam govori da i odbačeni tetrapak ako po ničem, onda po zakonu fizike je neuništiv – pa pri razlaganju zna ako ništa, onda dobro zasmrdit. Jel’te ?