Autizam je stanje, često jedno od najtežih. Autizam nije pomodarstvo o kojem se kod nas toliko puno govori i toliko brzo zaboravlja.

Gledamo česte emisije o autizmu i nekritičnost institucije koja skrbi o populaciji s autizmom te krovne udruge u prozivanja vlasti i sustava koji uistinu ovdje ne funkcioniraju. No, ne želi se  uvidjeti, da bi isti počele funkcionirati, prije svega potreban je zdrav temelj za nova ulaganja a to sigurno nije današnji, sutra referalni Centar za autizam.

Jedina oficijelna ustanova za stanja iz spektra autizma. Ustanova koja u pet godina nije uspjela napraviti plan transformacije.
Školska ustanova koja nije osposobila niti jednu osobu za tržište rada a koju se godišnje ulaže gotovo 40. milijuna kuna a da nisu niti kao vrtić zadovoljili jer se je dogodilo previše tragedija i nedopustivih radnji a kozmetički zahvati odavno su prepoznati.

Ustanova koja je postala sama sebi svrha ulaskom u Ministarstvo školstva samo iz razloga ostvarenja beneficija ali ne i obaveza, gdje nedopustiva trgovina s nesavjesnim roditeljima koji im pružaju alibi svega što čine uveliko cvjeta na štetu sve naše djece.

Dvije gotovo uzastopne i istovjetne smrti dvojce mladića u stacionaru pokrivaju se naravno i isključivo krivnjom umrlih, dok niz premlaćivanja su uvijek padovi uzrokovani samim nastradalima. Multi disciplinarna suradnja za razliku od drugdje na ovom području savršeno funkcionira.

U kriznim vremenima ako ne pristajete na izdašnu terapiju pretvaranja djeteta u zombija, jednostavno vas napuštaju, pošto im je medikamentozna i osnovna terapija.

Neki dan izjavljuju kako sve osobe s invaliditetom imaju pomagala i da osobama s autizmom također je potrebno pomagalo u vidu komunikatora!
Drskost kvazi brige prešućuje polovicu 2012. kada smo im kao Udruga pokretač prvog hrvatskog informatički potpomognutog komunikatora uputili niz maileva s pozivom na suradnju. U tradicionalnoj destrukciji nisu se odazvali te su uzeli pravo držati djecu i osobe s autizmom i dalje u izolaciji.

I dok autizam Europe stavlja fokus na odrasle osobe i njihovo uključivanje u zajednicu i tržište rada kroz zapošljavanje, u Hrvatskoj si netko pravi teren i baca intenciju na ranu dijagnostiku, otpisuje odrasle i zapravo otkriva svu bijedu i zaostalost ne samo Centra kao žarišta destrukcije nego i prateće strukture koje su upoznate s katastrofalnim stanjem, štiteći svoje interese godinama šutjele.

Prije svih građevinskih zahvata ovaj Centar potrebno je raspustiti i osnovati novi suvremeni Centar koji će pratiti a ne biti u potpunoj suprotnosti sa zahtjevima modernoga doba.

Uz svjetski dan svjesnosti o autizmu došlo je vrijeme otvorenih očiju i sa znatnom dozom srama upitati se što smo djeci s autizmom u Hrvatskoj učinili.
A umjesto licemjernog plavila, danas su primjereniji transparenti opravdane roditeljske gorčine, da se dogodine po uzoru na razvijeni svijet uistinu i mi zaplavimo.