Kada u razvijenom svijetu proizvedu novi model automobila, drugi dan isti već juri po hrvatskim cestama!
Kada u tom istom svijetu donesu i provedu zakon o suzbijanju kršenja ljudskih prava nad osobama s intelektualnim teškoćama i autizmom i kada bi se i to trebalo reflektirati u Hrvatskoj, od sto glasa ovdje glasa ćuti nije jer takva vijest do nas putuje otprilike 20 – 30 godina, pa i dulje!
Kao zemlja koja u jednu ruku svim silama želi biti suvremena, razvijena i demokratska, u drugu ruku kao članica Europske unije, komunikacijski umrežena Hrvatska ne može unedogled kao razmaženo i rastrošno derište planirati svoju budućnost i vječito zazivati sredstva mame i tate (EU) a pri tom ne ispunjavati osnovne svoje obaveze!
Tako je Engleska prije deset dana pokrenula hitnu akciju u borbi protiv prekomjernog propisivanja psihotropnih lijekova za osobe s intelektualnim teškoćama i autizmom!
Što mislite kakvo je stanje u Hrvatskoj? Ima li na ovo što reći ili se očitovati aktualno ministarstvo, struka, roditelji, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, civilno društvo … crkva? Ima li ovakva akcija ovdje uopće smisla?
Ili smo ipak svi previše zaokupljeni sobom a oni, objekti s intelektualnim teškoćama i autizmom ionako su samo popuna našeg institucijsko – sustavnog, nevladinog i kućnog budžeta ili predizbornih trikova i floskula s počekom od 20, 30 ili 100 godina!
Osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama kroz cijelu svoju povijest različitosti i rađanja s ostalom ljudskom vrstom, uglavnom bez prilike suživota, najčešće su bile tretirane kao nepoželjni članovi plemena … društva, bilo da su fizički ili socijalno uklanjani.
Društvo koje je u zadnjih 100 i nešto više godina prošlo i kroz drugu industrijsku revoluciju koja je obilježila 20. stoljeće neviđenim usponom tehnologije u različitim granama znanosti a koja je kroz razne vidove napretka manifestirala se na dobrobit ali i na zlo čovječanstva, odnos prema junacima ove priče u nekim segmentima u isto vrijeme nije se bitnije promijenio, nažalost niti do danas!
I dok su se u nekim dijelovima razvijenog svijeta (SAD) kasnih 50-ih svijest i odnos prema osobama s intelektualnim teškoćama i autizmom počeli mijenjati na bolje, na suprotnoj strani tog istog svijeta ne toliko geografski, nego razvojno promjene se nisu još niti nazirale!
80-ih godina prošlog stoljeća Europom se širi val svijesti o tim ljudima kao o jednako vrijednim bićima koji zaslužuju život u zajednici, nasuprot dotadašnjeg sklanjanja i životarenja u izolaciji institucija.
Hrvatska je u svojim počecima promjene svijesti prema ovoj populaciji kaskala 20. godina, dok smo stvarnom količinom ostvarenih ciljeva sada već 30 do 50 godina za razvijenim svijetom!?
Ovim člankom nemam namjeru unedogled razvlačiti konkretnu tematiku jer ovdje se ionako nikome ne žuri!
Akcent želim baciti na buđenje svijesti o štetnosti konstantne (zloupotrebe) primjene antipsihotika a oko koje je ovih dana u Engleskoj povedena velika kampanja na nacionalnoj razini, koju predvodi NHS Engleska.
Hrvatska je po tom pitanju potpuno nezainteresirana i uspavana! Ovdje oduvijek caruje obrnuto mišljenje, uvriježeno kako su antipsihotici osnovna terapija a sve ostalo tek su nekakve pomoćne sporadične aktivnosti!
Ovakav tragičan stav niske svijesti širi prvenstveno struka (čast iznimkama) kojoj je lakše korisnike natrpati psihotropnim lijekovima, nego s njima raditi a što uglavnom bespogovorno prihvaćaju i podržavaju i roditelji!
Na vlastitom iskustvu uz 28. godišnjeg sina s autizmom uvjerio sam se u neučinkovitost dugotrajne terapije antipsihoticima, odnosno njihovu štetnost kroz narušenu kvalitetu života, izraženim nuspojavama. Uvjeren sam da se je mnogo roditelja nosilo sličnom iskustvima i da bi barem mi roditelji kojima je do naše djece ipak najviše stalo, trebali pokrenuti drastične promjene u sprječavanju daljnjeg legalnog trovanja pa time i njihove prerane smrti!
Citirat ću nekoliko rečenica iz publikacije u kojoj se Engleska poziva na prestanak zloupotrebe antipsihotika:
NE POSTOJE LIJEKOVI KOJI “LIJEČE” PROBLEMATIČNO PONAŠANJE, TEŠKOĆE U UČENJU ILI AUTIZAM!
Problematično ponašanje može biti traumatično ali uspavljivanje nije odgovor!
Lijekovi mogu imati pozitivnu ulogu u prevladavanju kriznih stanja, ALI DUGOROČNA NJIHOVA PRIMJENA JE ŠTETNA I ODRAZ JE NAŠEG NEMARA PREMA OSOBAMA S TEŠKOĆAMA!
Osim toga, prekomjerna primjena lijekova kod osoba s teškoćama izravno je kršenje njihovih ljudska prava!
Vračajući se na početak teksta, na segmente globalnog razvoja koji nisu donijeli promjene ovoj populaciji jer se je psihijatrija još uvijek tražila i do danas se traži te nije uspjela izaći iz domene pseudoznanosti, spomenuo bi i svojevremeno vrlo popularnu i rasprostranjenu lobotomiju.
Ista je svoj vrhunac doživjela sredinom prošlog stoljeća, kada se je pacijente “liječilo” probijanjem lubanje iglom između oka i kapka u očnu duplju. Udarcem čekića probijala se lubanja te se je na pamet, pokretima naslijepo u stilu zanatskog iskustva pa i gotovo cirkusantskih predstava drobio čeoni režanj mozga s namjerom da se unište njegovi centri kao krivci bolesti i stanja. I uistinu, na prvi pogled kod pacijenata je dolazilo do “poboljšanja”, no tek kod trećine i uz dramatičnu promjenu ličnosti kao posljedice svih lobotomiziranih!
Lobotomija se je koristila za liječenje raznih bolesti i stanja, od shizofrenije do depresije i kompulzivnih poremećaja… homoseksualnosti!? Znači “liječila” su se i ona lakša i ona problematična stanja … i dogme i ksenofobije!
Vjekovna tradicija bušenja lubanje iz raznih “humanih” razloga, ipak je uglavnom napuštena a u nekim zemljama i zabranjena, naročito pojavom antipsihotičnih lijekova! Mada se u nekim razvijenim državama, sofisticiranijim načinom ali istim povodom još i danas i sa sličnim posljedicama ista provodi!
Kako smo u posljednje vrijeme prisilno zavedeni nametnutom nam pričom o svemogućim lijekovima, drznuti ću se i konstatirati da su antipsihotici veoma slični po svom djelovanju “na pamet gađanja po mozgu” spomenutoj lobotomiji!
Iako se to dobro zna, u oficijelnim krugovima to se prešućuje! Uostalom a što da kažu?
Na pamet određivanim terapijama i gađanje sistemom pokušaja i pogrešaka i to s nepoznatim kemijskim supstancama psihotropnih lijekova i njihovim neistraženim učincima, jednako nasumice upuštamo se u čačkanje svemira ljudskog mozga i opet istim povodom ali sada neinvazivnim samo za promatrače!
I tako, ne odmah ali već nakon 15-ak dana događaju se promjene u mozgu koje nitko ne može kontrolirati! Svjedoci smo cijelog spektra odgovora i nuspojava, individualno različitih a koje se često ne razlikuju od simptoma bolesti ili stanja i za koje se sa sigurnošću ne može tvrditi da li uopće i pomažu! I, gdje smo?
Danas kada su biznis i novac često ispred etičnosti i kada se farmaceutske tvrtke ponašaju devizom (slično kao nažalost i dio roditelja) “Ionako ne možeš pomoći, pa onda barem uzmi ono što ti se pruža”, kada se takvi i slični lijekovi troše u ogromnim količinama, donoseći enormne prihode multinacionalnim kompanijama koje ih proizvode i distribuiraju po ultra visokim cijenama i kada se ciljano pomiče ljestvica zdravlja nanižete se izmišljaju nove psihičke bolesti, vođene neviđenom pomamom za profitom!
Dakle, zloupotrebom antipsihotika na jednoj strani ostvaruje se golema financijska dobit, potpomognuta medijsko – liječničkom, rehabilitatorskom … propagandnom, dok s druge strane kreiramo izopačeno mišljenje o svemogućim lijekovima, koji nam podižu osjećaj komocije a s njime i neodgovornost prema osobama s intelektualnim i drugim teškoćama!
Kada pružimo djetetu antipsihotik smatramo da smo mu pomogli! Ako baš i nismo, oprali smo našu savjet jer službene i čaršijske tvrdnje govore da oni pomažu, pa makar ono i dalje glavom jednako ili jače lupalo o zid.
Ako već ne možemo zaustaviti legalno trovanje i ubijanje čovječanstva u zamjenu za stjecanje materijalne bezvrijednosti, moći, mijenjajmo barem one koji nam ovdje neposredno djeci o glavama rade i pokušajmo svi skupa graditi neki novi put!
Put na kojem će carevati strpljivost, učenje i prihvaćanje naše djece!
I ZATO MIJENJAJMO I SEBE I POSTANIMO KOREKTIVI LOŠE PRAKSE I SVJEDOČITI ĆEMO FANTASTIČNIM REZULTATIMA!
S obzirom na to da su ljudi (uglavnom) društvena bića, njihovim zatvaranjem u institucije, (pa djelom i u obitelji) i odnosom prema njima nanesene su im mnoge različite traume! Izlaskom iz institucija i neusporedivo prihvatljivijim načinom života i prihvaćanjem u zajednici te traume polako nestaju kao i potreba za farmakološkim tretiranjem istih. Vrlo je važno te ljude postepeno “skidati” s antipsihotika, uključivati ih u razne aktivnosti i individualne programe u zajednici a koji će zamjenjivati potrebu za kontinuiranom biokemijskom lobotomijom, barem kod većine!
I na kraju, ne moramo nad njima cmizdriti, niti preko njih prosjačiti, već nešto sasvim konkretno činiti za njihov sretan i dug život! NEŠTO NAPOKON ZA NJIH!
Hvala!