U ovo predizborno vrijeme a obzirom na brojnost populacije s invaliditetom, prilika nam je preispitati i vlastitu savjest, odnosno koliko smo sami zaslužni za inferioran i marginalizirani položaj u kojem se nalazimo.
Ako već nismo svih ovih godina u Hrvatskoj shvatili da je mogućnost ozbiljnog a ne prosjačkog preživljavanja osoba s invaliditetom, jedino u našoj biračkoj snazi i ovog puta, ova priča biti će beskorisna.
U zemlji gdje su izdvajanja za socijalu enormnih 17,5%, najviša u Europskoj uniji, populacija s invaliditetom nosi teret a dobiva tek mrvice dok se u istom resoru preko kriminalnih radnji godinama žmireći prelazi!
U zemlji gdje je za razliku od lažne, istinska populacija s invaliditetom nužno zlo, gdje se UN konvencija o pravima osoba s invaliditetom provodi na kapaljku, gdje smo medijska tema unosnog srcedrapateljskog žanra, gdje se naveliko priča o zapošljavanju osoba s invaliditetom i njihovoj integraciji u društvo a u biti nitko nas ovdje ozbiljno ne doživljava, gdje iz cijele priče možemo izdvojiti tek endemične primjere dobre prakse. Vrijeme u Hrvatskoj leti a promjene vječito naivno čekamo da uistinu SAME zažive!
I dok je populacija s invaliditetom izgurana na margine, sve vrijeme smo društvo onih gdje su prioritet stranački i osobni interesi ispred javnih, gdje su prioritet političke i druge trgovine i gdje se NIKAD ne događaju značajnije promjene jer nisu niti dobrodošle, kako ne bi uzdrmale uhodane interese stranačkih preraspodjela i grabež, gdje su invalidi zadnja rupa na svirali, pa čak i u predizbornim kampanjama. Gdje se jedino priznaje biračka sila!
Dakle, osobe s invaliditetom realno nemaju što očekivati dok sila sebičnosti i neodgovornosti ne uzmakne ili pred biračkom silom ili pred svijesti i savjesti, gdje ovaj zadnji film uskoro ne bumo gledali!
A da bi moglo biti i drugačije pokazuje naša potencijalna i vrlo respektabilna biračka snaga, koja se uz samo dva člana obitelji penje do vrtoglavih 25%.
E, tada od prosjaka postajemo i respektabilni partneri!
Eeeee, da je sloge …
Imamo li i dalje namjeru na isti način kumiti, moliti i prositi za temeljna ljudska prava, za dostojanstvo, za posao, za život u zajednici, za provođenje UN konvencije … za mogućnost preživljavanja … možda bi bilo dobro da ipak stvari počnemo rješavati pometanjem ispred svoga praga jer demokracija nam omogućuje znatno više od puke inferiornosti!