Pišem kao roditelj sina s autizmom ogorčen tendencijom zaustavljanja procesa deinstitucionalizacije osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama. Volonterski sam uključen tri godine u ovaj proces punim srcem jer želim, ne ljudskiju, već ljudsku budućnost i svome sinu kad mi ne svane!
 
Podsjećam da je Hrvatska potpisala niz međunarodnih dokumenata o pravima osoba s invaliditetom i obavezala se je provoditi ih! UN konvenciju je među prvima Jadranka Kosor kao predsjednica Vlade potpisala davne 2007.
Kontradiktoran članak, Jutarnjeg lista, postavljen na tezi, jedne noge u instituciji a druge (kad se već mora) u zajednici. Na primjeru ustanove sa začelja uspješnosti deinstitucionalizacije, ne zbog nabrojenih tankih ili pak opravdanih faktora, već zbog pružanja otpora, kako na početku otvorenog, tako i danas upakiranog u transformacije.
 
Dakle, nedopustivo je suditi i bacati blato na cijeli projekt na iskustvu primjera loše prakse!
Također je nedopustivo ubijati roditeljsku nadu da će i njihova marginalizirana djeca jednom biti tretirana kao ljudi i živjeti kao ljudi jer netko ne zna ili jednostavno ne želi drugačije!
U ovom smo članku imali priliku ćuti samo jednu stranu! Pa, ako o nečem već želite pošteno suditi, zašto niste otišli u druge centre (Karlovac, Osijek …) koji su također započeli transformaciju i deinstitucionalizaciju svojih domova socijalne skrbi? Da čujemo njihove utiske te da se svi sjednu za stol i ako ima volje da se riješe problemi.

Iz kojeg razloga niste otišli ministrici Juretić jer bi vezano na izjavu MSPM o prioritetima deinstitucionalizacije djece bez teškoća, dobro bilo da narodu objasni zašto se u državi u kojoj se je preko 90% stanovništva izjasnilo vjernicima, strateškim projektom ipak ne pokrene osnaživanje obitelji i očuvanje vrijednosti braka, kako se sad i u buduće ne bi bavila posljedicama?
Nije dovoljno samo u Ustav brak zapisati, već je kud i kamo važnije proklamirati njegovu temeljnu vrijednost u praksi i preko zakona i preko kampanja i preko oltara … kako nam se potreba za hitnom deinstitucionalizacijom prepunih domova zdrave napuštene djece ne bi vračala kao bumerang.
 
Podržavam svaki oblik deinstitucionalizacije ali ovakvi naslovi i potezi ignoriranja potpisanih međunarodnih dokumenata i opstrukcija započetih procesa vode nas u mrak ljudskih prava u neka prošla vremena izolacije od civiliziranog svijeta!

Hrvatska nije započela ovaj projekt prva u svijetu. Imala je bogato iskustvo drugih zemalja koje su prošle “porođajne muke” i davno završile ovaj proces! Logika deinstitucionalizacije najlakših, ima više veze s erozijom suosjećanja prema otpisanim ljudima s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, nego s objektivnom stvarnošću.
Dakle, Hrvatska je tek 2013. napokon pokazala volju za ispravljanjem ove velike nepravde koja se danas želi ubiti a ovaj nadasve humani projekt zaustaviti.
U Americi su ovaj proces započeli početkom 60-ih a koliko je kuna u proračunu za 2016. hrvatska Vlada izdvojila za deinstitucionalizaciju ovih ljudi u želji da postane dio razvijenog svijeta?

Pitam ovu državu i inspekciju koja je poslana ustanoviti nepravilnost u zapošljavanju ljudi preko javnih radova, gdje ste gospodo dok nam se u sličnim centrima svakodnevno djeca zlostavljaju, zanemaruju, potkradaju … umiru?
Gdje ti je državo, sustave … moral barem u tragovima, kada inspekcija Agencije za odgoj i obrazovanje u Centru za autizam ispostavi nalaz kako je sve u najboljem redu!?
U “školi” koja nikada nije iškolovala niti jednog đaka, niti za najjednostavnije zanimanje i da ne idem dalje u nabrajanje silnih nepodopština vezanih za CZA, članak ili temu uopće?
Zlostavljače naše djece podržavate i štite a kada nešto slučajno procuri u javnost, sklanjate ih privremeno od očiju javnosti … dok se uz sustavnu asistenciju ne “dokaže”, da su to pred svojim očima ludi roditelji opet krivo vidjeli.

I zato predlažem izlaz – Na Tajget!

Goran Karas