Ovo zadnje zlostavljanje djece na Goljaku nije nešto što bi trebalo iznenaditi društvo koje još uvijek svojim velikim djelom podržava institucijsku skrb djece s poteškoćama u razvoju i osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama! Tu i tamo nešto procuri u javnost, pa se eto sjetimo otpisanih te se malo zgražamo! Nama koji smo malo bliže toj dimenziji, znamo da je to svakodnevna praksa pojedinaca u ophođenju prema korisnicima u skladištima živih ljudi koje je zajednica učinila nevidljivim, sklonivši ih negdje po strani u neku drugu, ljudskim pravima nedokučivu dimenziju!
Prije svih priča, želim postaviti pitanje: Kuda vodi demagogija o zaštiti privatnosti, dok nas posvuda snimaju?
Možda da više pričamo o zaštiti od ponižavanja, nemara, zlostavljanja i ubijanja? O zaštiti gologa života naše djece po institucijama?
Dakle, kamere u sve prostore, neka štite i korisnike i djelatnike dok se jednog dana ne ukinu i isprazne ova sramotna zdanja i pruži kvalitetna skrb u zajednici i promijene navike!
Mi koji smo imali prilike iskusiti s djecom prosjek institucija ovog tipa, dobro smo upoznati s tendencijom nerada i otpora novim programima ali i prijetnjama i osvetama … dok generacije naše djece redom propadaju u potpuno odbačene ljude, bilo da su nakon ne tako davno uvedenog “školovanja” ili davno uvedene “rehabilitacije” ostala u obitelji ili su uskladištena do svoje, vrlo često prerane smrti kroz život kakav si društvo izvan žice niti može, niti želi zamisliti!
Nije zlostavljanje po institucijama novost! Novost je roditeljska hrabrost koja se je neposredno suprotstavila horizontalnoj liniji sustava, onima koji nam skladište djecu!
Zato, svaka čast i veliki BRAVO za roditeljsku ali i građansku koja se je javila na Goljaku!
HRABROST, NE SUDIONIŠTVO, JEDINO NAM MOŽE SPASITI DJECU OD OVOGA, ŠTO SMO IM ŠUTNJOM PRISKRBILI I DOPUSTILI DA SE RAZVIJE!
I dok je uvriježeno (namjerno trgovinom usmjereno ili strahom od osvete potaknuto) mišljenje kako se vertikalnim zaskakivanjem na politiku i ministre može nešto promijeniti u neposrednom odnosu prema našoj djeci, u isto vrijeme smo progutali vlastiti jezik pred “profesorima” i “rehabilitatorima”, tamo gdje ona od početka pa do kraja sustavno propadaju.
Moramo postati svjesni (u što ipak sve manje vjerujem) da preko medija i pritisaka na ministre mogu se eventualno donijeti at hoc promjene (nekad i brzoplete) na deblje u novčaniku, ovom ili onom ali zasigurno, tu se ne rješava problem horizontalne i za našu djecu pogubne prakse u bazi!
Svi ministri do sada a što je pokazala i dugogodišnja loša praksa, nisu bili spremni, niti će u dogledno vrijeme i biti u stanju provesti reformu, već sve puštaju stihiji kao i njihovi prethodnici!
A tko će se onda ovim prljavim i nezahvalnim poslom pozabaviti ako ne interesno prvi, oni čija su djeca izravno ugrožena dugogodišnjom institucijskom praksom?
Mi dragi roditelji ako se već unaprijed nismo oprostili od svoje djece ili ih prodali za kojekakve sitne ustupke!
Znamo da se niz nepodopština u institucijama svakodnevno dešava, da nam djecu potkradaju, ponizuju, zlostavljaju i da umiru pod nerazjašnjenim okolnostima. A kada to dođe u javnost, kao u gore spomenutom slučaju i zatečeno baš na djelu, u korist zlostavljača pokreče se solidarnost podjednakih u sustavu te organizira zaštita institucijskom spregom, gdje jedni drugima štite leđa a ne preza se čak niti od falsificiranja dokaza, dok se osumnjičeni na neko vrijeme udaljuju od očiju javnosti!
Međunarodne zakone, konvencije, deklaracije … imamo sve svjetske i Hrvatska ih je sve potpisala! Međutim upravo ovdje u bazi se uz ustaljenu lošu praksu i žestoki otpor svi ti pozitivni zakoni tope do neprepoznatljivosti!
Da, imamo i roditelje koje smatram najvećim krivcima ovakvog stanja, koji su u kadri u ime sitnih interesa na sve zažmiriti, pljunuti na budućnost vlastite djece i njihove egzekutore aktivno podržati te njihov “rad” “roditeljstvom” verificirati – falsificirati.
Znači, prvo moramo pomesti ispred svog (roditeljskog) praga!
Izuzetno je važno da roditeljska svijest raste i da se počinje suprotstavljati zlostavljačkim i retrogradnim metodama! Ovoj hrabroj mami s “Goljaka” treba skinuti kapu za iskazanu roditeljsku ali i građansku hrabrost prema sceni kojoj je osobno svjedočila i od koje nije okrenula glavu jer se to njoj (njenom djetetu) ne dešava.
No, tragedija mlakog roditeljstva je da će ona opet ostati usamljena lasta koja ne čini proljeće u ovoj močvari! Bez obzira kako završio ovaj slučaj, to okruženje nažalost uvijek će gledati ovu majku dozom rezerve s mogućnosti osvete, podmetanja … jer se je usudila narušiti cjelokupnu “idilu” u tvrđavi u kojoj se jednaki itekako međusobno dobro štite!
Osim toga u institucijama su osvetoljubivi te će naći način da svoju odmazdu kad, tad i provedu.
A zašto se zlostavljači ne sankcioniraju?
Zato što je sve unutar institucije ugođeno tako da se nepodopštine međusobno toleriraju, prema “specijalnosti”, prilici i staležu! Zato jer postoje roditelji koji su prodali vlastitu djecu za Judine škude, dok su drugi u strahu od odmazde koja se brižno nad neposlušnima provodi, šute kao zaliveni.
S druge strane kako djeci tako i njihovim roditeljima također je nametnuta stigma, tipa kakvu djecu imaju trebaju biti zadovoljni da netko uopće o njima “takvima” ikako brine a ne još (zamislite drzništva) da nešto traže, zapitkuju ili čak prigovaraju ili ne daj Bože se bune.
Iz tog razloga ali iz straha osvete nad djetetom, najveći dio roditelja šuti a institucije svojom praksom nastavljaju jednakom žestinom i uz podršku cijelog sustava u toj domeni.
Svi oni su na jednoj strani gdje se iz proračuna obilato poslužuju ali isto tako za svoj rad i postupke ne odgovaraju nikome! Dok s druge strane, jedini koji bi mogli postaviti pitanja jesu roditelji koji su uglavnom inferiorni, “suradljivi” i oni koji se usude nešto primijetiti. Dakako, ovi zadnji su ili ludi kao i njihova djeca ili poremećenih obiteljskih odnosa ili zli … te bi socijalni radnik mogao ih pozvati na red!
Koristim ovu priliku prozvati Savez građanska inicijativa za autizam Hrvatske, sastavljen od roditeljskih građanska inicijativa, usko slijepljenih uz katastrofalni Centar za autizam (za koji sada ne želim trošiti suviše riječi) u koji smo 15 godina vodili sina i u čije strahote rada i ophođenja iz prve ruke smo upoznali.
Dakle, SUZAH prije svega kao roditeljski savez koji predstavlja populaciju s autizmom Hrvatske, ne može si, niti smije dozvoliti konstantni “flaster” na ustima, na ime vlastitih sitnih interesa ali i krupnijih koje pojedine udruge članice ostvaruju izgrađujući neka svoja lokalna mala carstva, svojom lojalnošću, prije svega CZA ali i sustavu u kojem su osobe s autizmom dospjele na vodeću poziciju najugroženije populacije ljudi u Hrvatskoj.
Za one koji ne znaju, jedan od glavnih motiva početka ukidanja institucija u Americi prije više od pola stoljeća, bila su upravo nedopustiva događanja unutar zidova bastiona nevažećih elementarnih građanskih prava čovjeka unutar institucija!
Svaka institucija ima svoje zlostavljače od kojih se je uvijek korisnicima jedna itekako urezala u pamćenje. To sam se nebrojeno puta imao prilike uvjeriti na druženjima od samih ljudi koji su godinama bili tamo zatočeni.
Sve ih znaju, pogotovo one koji su ih mlatili. Također se sjećaju se i onih dobrih dragih ljudi!
Dakle, problem institucije pored svega poznatog je i u tome da se osoba ne može skloniti od nečije zloće, već je mora trpjeti! I dobrota čak znade biti naporna ako se i od nje prevelike ne možete skloniti. Čovjek je biće koje odrastanjem ima potrebu vlastitog izbora svoga okruženja a ono prije svega zove se sloboda, pa makar i uz podršku.