[vc_row row_type=”row” use_row_as_full_screen_section=”no” type=”full_width” angled_section=”no” text_align=”left” background_image_as_pattern=”without_pattern” background_color=”#f9f9f9″ css_animation=””][vc_column][vc_column_text]  
U izdanju 24 sata izašao je članak o ispovijesti majke koja se bori s autizmom, odnosno živi sa sinom i njegovim autizmom. Članak možete pročitati ovdje a našu reakciju ne povodom članka, već povodom 2. travnja, koji se u Hrvatskoj godinama obilježava puštanjem praznih balona!
 
Prije svega smatramo da novinarsko senzacionalistički naslov članka i nije baš neka usluga 2. travnju!
Članak govori o sve prisutnom kontinuitetu društvenog odnosa prema osobama s autizmom. Ovo je autentičan podatkovni temelj o dijelu problema i surovom životu osoba s autizmom ali i njihovih obitelji, tako specifičan za Hrvatsku gdje ovi ljudi nemaju apsolutno nikakvu podršku!
 
Svi koji živimo uz autizam iskusili smo između ostaloga i njegovu agresiju koja kod najvećeg broja eskalira upravo u pubertetu a koji često zna biti izuzetno dramatičan i dovesti do raspada obitelji.
Obzirom da se obitelj ovdje štuje uglavnom na jeziku i papiru, kod nas roditelja u praksi to malo drugačije zvuči a u što se možemo uvjeriti od “Nazorove” do CZA. Tako je neki dan u Zagrebu zatečen mladić s autizmom kako luta gradom, dok je njegova samohrana majka dan prije preminula u stanu … Niš’ čudno!! Puno je slučajeva raspadanja obitelji i brzog završavanja njihovih članova s autizmom u tišini, no pustimo to, to ionako nije vrijedno današnjih medijskih “persona”.
 
Vratimo se na članak!
Živjeti uz autizam znači naučiti njegova pravila a na koja same osobe s autizmom ne mogu utjecati. Silno opterećeni roditelj ponekad pogriješi ili se zaboravi. Autizam ne! Tu je ogroman pritisak i prisutni su strahovi s obje strane. Jasno da je greška s deset deka kulena i odstupanja od opsesivnog rituala bila okidač agresije nakupljenog nezadovoljstva. Znamo da ista često kreče i bez vidljivog okidača ali rijetko bez razloga …
 
Podatak da su Dominiku u Lopači pogodili terapiju i da on sada u obitelji dobro funkcionira, govori zapravo o bespomoćnosti roditelja i pronalaženju izlaza u crnom vrzinom kolu antipsihotika i inih psihofarmaka i o potpuno napuštenim osobama i njihovim obiteljima od strane ovog našeg društva. Govori o neprihvaćenim i neangažiranim ljudima, kada se umjesto ljudskog statusa u kojem bi se i ti ljudi u ovoj zajednici jednakih nekako trebali snaći, sedacija & institucijska psihijatrija im se nudi kao jedini mogući izlaz.
 
Dominik je izuzetan talent ne u fotografiranju, nego u fotografskom crtanju i prekrasnom dizajniranju.
Žalosno je da pored mora njegovih fenomenalnih crteža nije uočen talent koji treba razvijati pa tako i njega zadovoljnim i ispunjenim činiti, već ga se silom nastoji uklopiti, ukalupiti, naravno i pod prijetnjom dužeg ili kraćeg “tretmana” socijalne kontrole na psihijatriji! A za to je isključivo odgovoran mastodontski sustav opstrukcije i otpora svemu naprednom, svemu što “talasa”!
 
Smatramo izlišnim iz poznatih roditeljskih manira podilaziti Centru za autizam, koji je prije svega veliki pobornik sedacije korisnika i kada vrlo dobro znamo kako se u CZA školuje i koliki su im rezultati, što i neumoljive brojke pokazuju a na koncu i ovaj primjer. Generator katastrofalne prakse prema osobama s autizmom upravo je Centar za autizam, podržavan kao takav nažalost baš od roditelja!
 
Ne ulazimo u konkretan slučaj koji može biti rezultat angažmana pojedinca kao iznimke ali ne i smjer CZA.
Od silnog trgovanja, ovdje se još dugo neće shvatiti da s ovim ljudima treba početi raditi i u pravom smjeru ih voditi. Tim živim bićima konačno treba početi davati a ne oduzimati im a to je danas u ovoj moralnoj depresiji ipak iluzorno očekivati.
 
Dakle, (pod pretpostavkom da se radi) umjesto da ove ljude usmjerujemo prema njihovim afinitetima i talentima, mi ih odbijamo i uništavamo pokušajima konvencionalnog ili nekakvog unificiranog pristupa obrazovanja u najvećem djelu za njih neprihvatljive naobrazbe, tupeći im nekakvo široko znanje.
I umjesto da iste pronalazimo, potičemo i razvijamo talente u njima, od njih tražimo deset koraka premab nama, dok u stanju nismo učiniti pola koraka ususret njima!
Pored ovakve jalove percepcije do kada nam neostvarena čežnja misli biti i te vidljive kapacitete utapati u najniže rangirane pomoćne poslove?
 
Ovaj čovjek vrlo dobro zna što hoće i jasno to pokazuje, dok zadrti stereotipni sustav niti najmanju tendenciju sklonosti razumjeti ga i omogućiti mu to!
Dakle, čovjek želi kao i svi mi i u idealnim uvjetima roditeljskog doma, konačno napustiti obiteljsko gnijezdo i započeti neki svoj život bez ili barem umanjenim tutorstvom. Sanjati neki njihovim godinama prihvatljiviji svoj novi dom, to je prirodno (i dozvoljeno) i za njih, zar ne?
 
A GDJE?
U Njemačkoj, gdje se Audi rađa? U Švedskoj, gdje se Volvo rađa …
E, pa uvezimo konačno i još ponešto – ne grize a neće nas niti ubiti!