Prošlo je godinu dana od zadnjeg prosvjeda koji je organiziran uslijed zlostavljanja djece s teškoćama u razvoju od strane djelatnika bolnice Goljak.
Buđenje roditeljske svijesti rezultiralo je ne tako davnim prosvjedima koji su ipak bili usmjereni samo povećanju socijalnih naknada i roditeljskih benefita ako izuzmemo prosvjed vezan uz asistente u nastavi. Angažiranost koja je potekla od nekoliko mama za izgradnju Centra za autizam u Osijeku konkretan je primjer roditeljske borbe za budućnost njihove djece ali kako će se ta priča završiti i hoće li se oduprijeti uhodanoj lošoj praksi u autizmu u Hrvatskoj, treba ipak pričekati.
Prosvjed na “Goljaku” potaknut je izlaskom u javnost jedne hrabre mame o zlostavljanju djece u toj instituciji!
A kako se i sam borim i javnosti prezentiram drugu stranu medalje “finog i krasnog” nisam ni trenutka razmišljao, već otišao sam podržati najavljeni prosvjed. Da ne spominjem koliko je podrške bla, bla sigurnog dolaska na prosvjed najavljeno putem društvenih mreža!
Došao sam u točno zakazano vrijeme (u 12 sati) a pred ulazom u bolnicu Goljak bilo je pet-šest roditelja, uglavnom majki i naša draga policija koja je imala dužnost rastjerati prosvjednike s nenajavljenog, masovnog i za naše fino društvo vrlo opasnog i rizičnog skupa.
Do 13 sati, dokle sam se zadržao prispjelo je više novinara nego roditelja djece s teškoćama! I dok su tu i tamo majke dolazile, druge bi već odlazile jer zaista nije bilo smisla čekati nekoga ‘ko nikad neće doći! Sve u svemu u jednom trenutku bilo je najviše desetak roditelja.
I dok je roditelje u zalaganju za zaštitu svoje djece od zlostavljanja i dolasku na prosvjed spriječio strah od osvete, oblačno vrijeme, loš položaj zvijezda, “ne mogu ja tu ništa pomoći” ili jednostavno hebe mi se, još jednom se je pokazalo da dok sami ne promijenimo svijest prema vlastitoj djeci, nemamo uistinu razloga niti od Petre Petrović, niti od društva nešto više očekivati!
Uistinu sam pomislio (stalno vjerujući u roditelje) da bi ovaj prosvjed mogao biti prijelomni trenutak jedne poštene borbe za vlastitu djecu s teškoćama, gdje će njihova ljudska prava i pravo na život prirođenog ljudskog dostojanstva postati primarni roditeljski cilj!
I opet sam se prevario!
Dakle, prije novih zidova, politiranog namještaja i aparature zadnje riječi tehnike, moramo promijeniti svijest prema vlastitoj djeci, prema sebi i skupiti hrabrost za odlučno NE – istom načinu dalje!
Na žalost u nesavjesnom društvu pravilo je da se sa svih strana naginje tome da se stvari pojednostave, pa tako i terapije i odnos koji su posebno potrebni djeci s autizmom razvodne! Nerad počinje obuzimati! Počinje se trgovati, šopati psihofarmacima i na kraju sve se svede i završi praksom kakvu imamo u CZA Zagreb, CZR Stančić …
Roditeljima je dovoljna šara laža da dijete pohađa neku evige školu jer sami nisu svjesni prevare koja slijedi nakon 21. godine i završenog “obrazovanog” ciklusa! Tada tvrdo prizemljujemo i ostajemo potpuno sami kada shvaćamo da taj naš odrastao čovjek s autizmom nije osposobljen čak niti za organizirano stanovanje u zajednici uz podršku a o bilo kakvom zvanju da i ne maštamo!
A kao suport takvog upražnjavanja roditeljskih “ambicija” i kriminalnog školovanja ne pripremaju se slučajno švercani i nedopustivi domovi socijalne skrbi kao palijativne ustanove i ubožnice 19. stoljeća!
No, jel’ tko bi mislio tako daleko!?
Al’ oni koji nam djecu spremaju tamo, itekako sada misle i vješto na spram njaivnih roditelja a nasilno naspram usvojenih međunarodnih dokumenata udaljuju žive dokaze svoga kriminalnog djela uz uputnicu brze i u ovom društvu dozvoljene (ne kažnjavane) prerane smrti!
Goran Karas