Kada je prošle zime mama naše članice Mirjane (koje žive same) doživjela moždani udar i uz pomoć susjeda završila u bolnici, obrazac ponašanja sustava bio je sljedeći:
U Centru za socijalnu skrb Dugo Selo jednostavno izjavljuju da smještanje u instituciju socijalne skrbi nije više dozvoljeno a u stanovima zajedničkog stanovanja CZR Stančić nema slobodnih mjesta!
Znači, pomoć u urgentnim situacijama od CZSS zaboravimo a obitelji je jasno dano do znanja da se za svog člana s intelektualnim teškoćama u delikatnoj situaciji pobrine kako zna i umije!

 
nar.crta
 
Sljedeća opcija gdje bi se moglo skloniti tog čovjeka s tridesetak godina je starački dom!?
Međutim u pravilu te ljude tamo ne primaju! No, ipak u jednom staračkom domu izašli su u susret i primili Mirjanu, dok su u Centru za socijalnu skrb na to obećali adekvatniji smještaj.
Mirjana je već devet mjeseci u staračkom domu iz kojeg je vozimo na aktivnosti i druženje s vršnjacima u Udrugu!
Ovih dana iz CZSS dolazi obavijest u kojoj se samo ponavlja sintagma: U stanovima “Stančića” nema mjesta tra, la, la…
Znači, pomoć CZSS u rješavanju dugotrajnog smještaja, također zaboravimo!
Inače, CZSS usko je povezan s institucijom CZR Stančić i u nekim manje lijepim događanjima!
 
Ma, nije problem u Mirjani i osveti zločestih ljudi prema Udruzi (jer smo dobro upoznati s fluktuacijom stanara) koja im pokušava ukazati gdje ne rade dobro i koja ima puno toga još za reći, već je problem u trogodišnjoj orkestriranoj opstrukciji deinstitucionalizacije i animozitetu prema tom procesu od strane ljudi koji su se našli na ključnim mjestima u sustavu koji je treba iznjedriti a koju sutra trebaju dočekati i Mirjana i Marijana i Vesna i Jasna i Branimir i još najmanje desetak Dugoselaca, kandidata za stanove zajedničkog stanovanja uz podršku u zajednici!
 
Dakle, ne možemo dozvoliti da se nakon gubitka roditeljske skrbi prema našoj djeci ponaša kao prema opušku cigareta ali i da ostaju problem izričito i samo vlastite rodbine, dok se i na njihov račun u sustav na razne načine svakodnevno slijeva ogromna količina novca!
 
I umjesto da u Centru za rehabilitaciju Stančić kreću transformacijom u Centar za pružanje usluge u zajednici, da proširuju svoju djelatnost i polako povećavaju broj stambenih zajednica, oni ih zatvaraju a naša se djeca nakon gubitka roditeljske skrbi izbacuju na cestu ili ako ih rodbina eventualno u starački dom uspije smjestiti uz uvjet osiguranih 5.800,00 kuna svaki mjesec! Za to vrijeme Centar za socijalnu skrb stereotipno sliježe ramenima kao da ih se to ništa ne tiče!
 
Usprkos izričitoj zabrani ulaganja sredstava u takove institucije od strane Europske unije, rukovodstvo CZR Stančića ulaže i otvoreno se hvali opremanjem ispražnjenih objekata unutar kruga Centra, dok u isto vrijeme pravdanjem nedostatkom sredstava zatvaraju već osnovane stambene jedinice u zajednici!
 
Kada smo 2013. započeli suradnju s Prvom službom stanovanja CZR Stančić, punim smo srcem to činili, dok je s druge strane vladala izvjesna rezerva ili čak otvoreni otpor. Vodili smo te ljude zajedno s našim članovima na nebrojene izlete, čak i kroz ružan prizvuk rukovodstva kako oni time zapravo nama čine uslugu jer inače ne bi smjeli!? Dakle, notorna izmišljotina! Neki asistenti pokušavali su braniti zajedničko fotografiranje na izletima, dok bi se drugi na izletu odvajali s korisnicima! Gutali smo svašta, misleći ići će to nekako jer je ipak većina asistenata lijepo surađivala!
Uživali su ti ljudi i dolazeći na sastanke samozastupnika, na druženja, proslave i događanja!
A sastanci samozastupnika trajali su dok su bili u fazi uhodavanja, u fazi forme i dok su asistenti prisustvovali na istim. Dakle, progovoriti o sebi, o svome životu, o svojim željama i snovima, izgraditi svijest i samopoštovanje, govoriti u svoje ime, upoznavati svijet oko sebe i kako funkcionirati u tom svijetu, te se upoznati sa svojim pravima i obavezama
Kada je došlo vrijeme uistinu početi ozbiljno raditi i pripremati te ljude za život u zajednici gdje kao temeljnim preduvjetom progovaraju o sebi, o svome životu, o svojim željama i snovima, izgrađuju svijest i samopoštovanje, upoznavaju svijet oko sebe i kako se za sebe izboriti, zamolili smo odsustvo asistenata na sastancima kao što smo to učinili i s roditeljima iz Udruge.
Rukovodstvo “Stančića” tada je kao slon u staklani sve razbilo jer strah (koji je izgleda i opravdan) od progovaranja samozastupnika u odsustvu tutorstva asistenata bio je jači od maske deinstitucionalizacije koju su silom navlačili.
Tada smo doživjeli otrežnjenje i uvidjeli koliko smo zapravo naivni ali i kakvi su tu sve interesi uključeni! Dakle, pokušali smo u MSPM kao roditeljska Udruga ukazati na prisutne probleme ne samo kršenja ljudskih prava, već i kako da se “Stančiću” još pomogne u tom procesu! I umjesto da se vinovnici uzastopnih kršenja ljudskih prava u “Stančiću” upozore i da se vidi kako im još pomoći, slijedi dogovoreni napad pri ćemu se nas pokušava oblatiti, dezavuirati naš rad i Udrugu ali i prijetiti! I tada smo napustili sastanak i prekinuli suradnju!
Nebitno je ali koliko je “teren” bio pripremljen, govori da nas ni kavom nisu ponudili a kamo li da nam netko slučajno zahvali na radu koji smo motivom sutrašnjeg boljitka i vlastite djece za razliku od njih, najvećim djelom u altruizmu odrađivali! UŽAS!
 
Unatoč svemu u interesu korisnika ali i naše djece popustili smo i prihvatili partnerstvo u već prije pripremanom zajedničkom projektu CZR Stančić “Osnaživanje i osposobljavanje korisnika organiziranog stanovanja za zapošljavanje uz podršku”.
I opet smo se prevarili…
 
Sve je krenulo nekako nadom da će se nešto promijeniti prisustvom neovisnih vanjskih suradnika u projektu (no, oni su tamo bili samo forma). A kako vuk dlaku mijenja a ćud nikada, nismo trebali dugo čekati te nedugo nakon početka provođenja projekta, slijedi niz nekorektnosti i podvala koje nam je sada mučno nabrajati te kao “šećer na kraju” besramna, ponovna manipulacija vlastitim korisnicima, kojom one verbalne sputavaju u dolasku na sastanke samozastupnika… Dakle, ista ali osokoljena i još bahatija priča nego prvi puta!
U takvom “poslu” provođenja projekta kroz puku formu, jednostavno ne želimo sudjelovati, niti ga autorizirati! Ovdje smo da izgrađujemo dostojanstvenu budućnost naše djece a ne da na račun njihovog propadanja izvlačimo korist u beskraj! Tu je razlika!
 
Izigravanje i opstruiranje procesa transformacije i deinstitucionalizacije u CZR Stančić prisutno je još od planiranja ovog procesa!
I dok se u proteklih tri godine deinstitucionalizirani domovi socijalne skrbi polako transformiraju u centre za pružanje usluga u zajednici, “Stančić” je ostao onaj isti! Isti kao i kad su došli u stanove!
Ljudi su uglavnom bez ikakvih aktivnosti zatvoreni u stanovima ili šeću Dugim Selom ili sjede na autobusnim stanicama, dok rukovodstvo apriori odbija suradnju (u što smo se sada već drugi puta definitivno uvjerili) kojom se korisnici oslobađaju institucijske stege i kojom se potencira sloboda mišljenja kao osnovni preduvjet života u zajednici.
Oni zapravo snivaju kako će se ipak jednom vratiti odakle su stigli, odnosno odakle se osim fizički nisu niti odmaknuli. Pored svega, to govori i činjenica da u tri godine rukovodstvo nije željelo (ne može se reći, nije moglo) niti na najjednostavniji način racionalizirati potrošnju, formiranjem makar i jedne stambene jedinice s podrškom manjom od 24 sata! Nisu jer se ima a kad se nema onda se cvili, pa se dobije još ili se reducira usluga!
 
Dakle, prije svega rukovodstvo “Stančića” ili se treba promijeniti ili ga treba mijenjati!
 
Prije kada bi nas korisnici Prve službe stanovanja CZR Stančić vidjeli u Dugom Selu, mahali bi i dozivali izdaleka! Danas nas se ne usude pogledati, niti pozdraviti, koliko su ti ljudi prestrašeni!
Zastrašeni su i zaposlenici jer u “Stančiću” ima divnih djelatnika koji prisutnom politikom ne mogu, niti smiju doći do izražaja!

 
Uglavnom, ovako dalje ne ide jer posebno naša djeca iz obitelji doživljavaju ogroman stres kada ih s 30. godina društvo baca iz vlastitih kuća i stanova u staračke domove na doček smrti!
Pokazali smo koliko poštujemo korisnike institucija i dalje ćemo se za njih jednako boriti ali nećemo dozvoliti ovakvu diskriminaciju djece pristigle iz vlastitih obitelji i roditelja koje se kažnjava jer su život posvetili svojoj djeci s teškoćama a nisu ih ostavili institucijama i društvu na brizi!
Jer i to se treba reći!
 
Gospodo iz CZR Stančić i CZSS, za kraj, recite auditoriju koliko naplaćujete, odnosno vam porezni obveznici plaćaju po odraslom korisniku boravak u takozvanom Dnevnom centru (4sata 3x tjedno) i koliko još roditelji nadoplaćuju? Kako provode vrijeme i što rade? Koliki osobni dohodak imaju njihovi asistenti? Koliki su vam mjesećni troškovi?
U AmoReveri radimo također taj posao, korisnici imaju sve što im je potrebno, za korisnike CZSS ne plaća ništa, roditelji ne nadoplaćuju ništa a studentski honorar za pola radnog vremena također od GRANT projekta prima voditeljica sastanaka samozastupnika, dok ostali posao aktivnosti s našim korisnicima i popratne radnje koje uz to idu odrađujemo volonterski! Grad nam plaća najam kao i vama te im jednako osiguravamo prijevoz!
Za spomenutu financijsku potporu izborili smo se našim radom i angažmanom jer nam ista nije nam stigla dekretom stereotipnih loših navika sustava gdje se novac poreznih obveznika troši neovisno o rezultatima i ratificiranim međunarodnim aktima.
Udruga koja odrađuje u najmanju ruku isti posao, iznosom koji je nama dostatan ali za kojim se vi gospodo s državnog proračuna niti okrenuli ne bi, neće šutjeti na bahatost, rastrošnost a posebno na opstrukciju a još manje pljeskati vam!

I tako dok sustav i njegovi izdanci i dalje nesmetano funkcioniraju, dobivaju plaću i šire priču o humanosti uvježbanom tužnom grimasom suosjećaju (moš’ mislit’), dotle naša djeca, ljudi u tridesetim u domovima staraca čekaju smrt – a mi se pitamo: Tko je sljedeći?
 
Ovo neka slobodno pročitaju i oni “odsječeni od svijeta” poklonici skladištenja ljudi i u 21.st, koji svojim akcijama u širokom luku zaobilaze stanove organiziranog stanovanja uz podršku u zajednici i humanitarnim akcijama podržavaju skladišta ispunjena zatvorenim nedužnim ljudima, odgurnutim daleko izvan društva, gdje ih jedino nebo i prašina s dostavnog kamiončića spaja sa svijetom!
“Neka je njih tamo jer tamo je njima najljepše!”