U ovih 34 godine postojanja Centra za autizam rijetko se možemo prisjetiti lijepih trenutaka.
Centar koji je više od svih sličnih centara isprofilirao jednu nadasve ružnu suradnju neodgovornih roditelja i još neodgovornijeg rukovodstva do u detalje i sve na štetu naše djece s autizmom!
Osim spomenute kontinuirane “suradnje”, uvijek uoči reizbora ravnatelja stvaraju se roditeljsko-strukovni klanovi željni zaposjesti na to jadno kormilo CZA.
Dakle, godinama se praktički jedni te isti izmjenjuju u rukovodećoj garnituri i Vijeću roditelja a što je kroz ovih trideset i više godina dovelo do katastrofalnog rada i stanja u Centru!
Spektar raznolikosti međusobnog podmetanja svaku je godinu sve prljaviji i da bi se danas došlo toliko nisko da se uz podršku roditelja vlastita djeca s autizmom optužuju za ugrožavanje sigurnosti zaposlenika, te se taj krimen o nezaštićenim djelatnicima stavlja na teret postojećeg rukovodstva!
Ne zna se točan broj stradalih korisnika uslijed zlostavljanja i zanemarivanja od strane djelatnika (malo toga dospije u javnost) CZA dok se raspravlja o odgovornosti za sigurnost djelatnika!
Koliko je zapravo djelatnika stradalo od djece s autizmom?
Da li je koji zadavljen, ugušen ili su mu kosti polomljene ili je do neprepoznatljivosti izudaran ili možda bijesno kropom otuširan? Ili je njih 6 služilo kao živi zid divljačkog napucavanja nogometnom loptom u dvorani CZA prilikom liječenja osobnih frustracija?
Nitko niti na kraj pameti nema u tom prepucavanju postaviti krucijalno pitanje o propasti generacija naše djece s autizmom jer se i jedni i drugi slažu provođenjem isključivo osobnih ustupaka s crnom konstantom bez napretka i bez vizije za sve ostale a koje se dosljedno provodi u CZA!
Vrijeme je za temeljite promjene, za mlade ljude željne novih znanja i izazova!
Vrijeme je da se starci koji su dali svoj obol kroz šaku lijekova te spektar zlostavljanja i zanemarivanja, iz ovog Centra već jednom povuku skupa sa svojim bolesnim aspiracija treniranja moći, bilo da se radi o rukovodstvu ili roditeljima!
Vrijeme je da se naša djeca počnu tretirati kao ljudi kroz zaštitu njihovih ljudskih prava i prirođenog im ljudskog dostojanstva!
Vrijeme je da naša djeca prestanu umirati pod nerazjašnjenim okolnostima i lakonskim izgovorima!
Vrijeme je da se osobe s autizmom prestanu tretirati kao psihijatrijski bolesnici!
Vrijeme je da nakon cijeloga života provedenog u obitelji, poslije smrti roditelja osobe s autizmom prestanu završavati u bolnicama za mentalne bolesti kao što su Vrapče … Lopača i sl.
Vrijeme je za istinsku i temeljitu transformaciju Centra za autizam na temeljima suvremene dobre prakse a ne skladištenje tih ljudi u socijalnim ustanovama!
Vrijeme je da se odnos prema roditeljima iz temelja promijeni a ne da ih se ucjenjuje ako nešto uz nos kažu te ih se odmah psihološki proučava i upozorava (čitaj:Prijeti)! Jer,ako se pobuniš protiv njih – nisi sposoban za roditeljstvo, tu su u sustavu vrlo jedinstveni!
Ne želimo nazivati egzekutore imenima kakvim zaslužuju, već im poručujemo ako se negdje slučajno bude dijelio sram, uzmite ga da se bar na trenutak osjećate kao ljudi!
Znate li da samo jednu godinu preusmjerimo sredstva potrošena na silne projekte koji u svojoj konačnici ne donose gotovo nikakve pomake onima za koje su namijenjeni, da bi istim tim sredstvima svim osobama s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama mogli kupiti stanove ili kuće u trajno vlasništvo za organizirano stanovanje u zajednici uz podršku!
No, ne štite se korisnici, već djelatnici ovog rigidnog samoživog sustava!
I tu pada svaka moralna dvojba!
Dakle, prestanimo već jednom na očigled pljačkati tu populacije i pričati kako ih pomažemo jer je to na sasvim suprotnoj strani istine!
Istina je da naša djeca zapravo pomažu sustav a ne sustav njih!