Sjetih se našeg pokojnog Ivice Horvatića – Striče, predobrog čovjeka koji mi je u posebnom sjećanju ostao dok je u Zagrebu na Trgu Republike s Mehom regulirao promet, radeći kao student. Sjećam se tako trenutka kad sam k’o dječarac s majkom prolazio Trgom, prepoznao bi nas te srdačno dozivao i pozdravljao.

Taj svima poznati Dugoselac koji je na fakultetu naknadno zapao u psihičke teškoće, poslije nas je uveseljavao friškim vicevima, pamćenjima rođendana, registracija automobila… bio nam je osobito drag.
Smatram da je Striča, taj naš dragi sugrađanin zavrijedio nekoliko redaka sjete.

Da, sjetih se i nekih boljih dugoselskih vremena, kada se osobe s teškoćama nisu mamile u birtije da bi ih se napijalo a zatim liječeći si frustracije, potom ismijavalo … Kada na staklenoj stijeni ulaznih vrata gdje se okupljaju osobe s invaliditetom ne bi osvanule poruke s “potpisom” nesnošljivosti!

Kada je bilo manje kvantitete, više kvalitete …

Goran Karas