Kao vlasnik dvije “beagle-potkožnjače” ali i otac trideset godišnjeg sina s autizmom koji ne govori i užasno rijetko zaplače ali kad mu suze krenu svi plačemo, uzimam si pravo kao čovjek i kao Dugoselac povući tužnu paralelu! Tužnu, ne zbog brige o psima i mačkama, već zbog trpanja u azile živih, nedužnih i nemoćnih ljudi!

Apsolutno ignoriranje osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama i gaženje UN konvencije o pravima osoba s invaliditetom (CRPD) u kojoj prvi njezin članak govori o Pravu im na život u zajednici, sveprisutno je u specifičnoj dugoselskoj-“Stančić” sredini a posebno naglašeno prošlogodišnjim dolaskom nove dugoselske vlasti na čelu s Nenadom Panianom, bliskim suradnikom “Stančića”!
S druge strane gromoglasni apeli i svesrdna briga za “deinstitucionalizacijom” pasa i mačaka, spašavanjem iz azila za životinje svakodnevni su i pozitivni primjer brige za životinjama!
Bravo za zaštitnike životinja!

Nadam se da o korisnosti terapeutskih pasa za pomoć osobama s invaliditetom ne treba posebno objašnjavati!
No, pojavljuje se i jedna odbačena kategorija braće im po dlakavim ušima, četvero nogu, čovjekovog najboljeg prijatelja ali ne i čovjeka kao njihovog najboljeg prijatelja.
Ne tako davno hvatalo ih se mrežama ili velikim kliještima (ili neposredno odstreljivalo) i odvodilo u šinteraj, gdje su po kratkom postupku za glavu skraćivani a društvo očišćeno od opasnih i neprilagođenih!
Dakle, govorim o psima lutalicama koji bi mogli odigrati važnu ulogu kao terapeutski balans ovog našeg društva i ove lokalne zajednice!

Danas, kad se pokušavamo osloboditi starih navika i nekako ugledati u razvijene države, otvorili smo azile za te odbačene nesretnike i malo im produžili rok trajanja u iščekivanju nažalost istog ishoda ali nešto plemenitijeg “humanog” naziva.
I moram priznati, s uspjehom u ovoj domeni izvlačeći naše četveronožne ljubimce iz azila slijedimo civilizirane i napredne države koje proizvode naše još omiljenije limene ljubimce i koračaju u mnogočemu i dvadeset-trideset pa i pedeset godina ispred nas!

Dakle, ova hvale vrijedna briga o pesekima i macama ne bi toliko upadala u oči da se u isto vrijeme, pet koraka dalje u ovom istom Selu osobama s teškoćama dapače, kao jedina opcija namjenjuje AZIL (Stančić) i po onoj staroj dugoselskoj “tamo je njima najbolje” i nakon 60. godina i dalje ih se redom ondje utamničuje!
U izljevima “humanosti” grupno ih se posjećuje, crta … politički i ini lašci odašilju prvoaprilske poruke i naravno azilu se svekolika podrška pruža!

Neka deinstitucionalizacija pasa i mačaka bude matrica ali i prilika prema kojoj će Dugoselci prepoznati važnost slobode i sve štetnosti zatvaranja svih živih stvorenja u institucije!

Kao što udomljujemo pse i mačke, udomimo u ovom našem Dugom Selu i osobe s intelektualnim teškoćama. Naravno, ne u sivoj zoni udomiteljskih obitelji, kojima se za skrb osoba s intelektualnim teškoćama u ovoj krasnoj državi nudi cjenovni pandan životinjskog smještaja u Dumovcu, dok je u državnim azilima za ljude uz isti jad namijenjena pet, šest puta veća glavarina!
Pogađamo tko je u ovom licemjerno-lažno empatičnom društvu daleko najbitniji?
Da, i ne tjerajte pse i njihove zaštitnike iz “vašeg lijepog Dugog Sela” kao što ignoriranjem u azile tjerate Dugoselce s intelektualnim teškoćama iz njihove domicilne sredine!

Poznato je da se u ovom Selu mrko gleda na deinstitucionalizaciju osoba s invaliditetom, pa za kuću organiziranog stanovanja uz podršku u zajednici naših Dugoselaca s intelektualnim teškoćama retrogradna, samoživa i rasipničko iluzionistička aktualna vlast na sjednici Vijeća o predloženoj točki dnevnog reda nije željela niti raspravljati!
Na stanove organiziranog stanovanja u ovom Selu gleda se kao na podvalu, teret i nitko ih ne posjećuje! Iste nije željela obići niti ravnateljica Centra za socijalnu skrb Dugo Selo, kao predstavnica države u ovom Selu koja je ratificirala CRPD ali i kao najpozvaniji predstavnik resornog ministarstva, kad sam je prije pet godina kao predstavnik udruge nagovarao, kumio i molio! A što onda očekivati od drugih?

Među kojim ljudima to živimo, kad iz neposredne blizine od osoba za koje sam bio uvjeren u njihov civilizacijski doseg, između ostalog imao sam prilike uistinu zgrožen slušati:
A kak’ su oni došli u naše susjedstvo a nas nitko nije pitao?
Za što? Za dozvolu da u naše susjedstvo dođu živjeti živi ljudi!?
Začuđena gospodo, ne osjećate li se malo kao Talibani, kad sjedate za upravljač svog novog Forda, Mercedesa, Volva … pošto se u njihovim matičnim državama takvi stavovi najoštrije osuđuju! Zapravo slični ispadi kod njih ne postoje jer su osobe s invaliditetom integrirane u društvo!

I da zaključim! S obzirom na to da neusporedivo više empatije i osuda lošeg odnosa, svekoliko pučanstvo i njegovo izabrano vodstvo pokazuje prema životinjama, nego prema osobama s intelektualnim teškoćama, uzdajmo se da će ipak jednog dana kliker u ovom Selu proraditi zahvaljujući “deinstitucionalizaciji” dugoselskih pasa lutalica! I mačaka!

Goran Karas