Imali smo opet proslavu Dana hrvatske svjesnosti o autizmu!
Uz pregršt praznih obećanja, ovo je četrdeset godina sramote i dvadeset godina “škole” Centra za autizam, koja u svom postojanju nije niti jednog svog učenika do 21. godine života osposobila niti za bilo kakvo najjednostavnije pomoćno zanimanje!
I dok je Savez građanska inicijativa za autizam skupina poltrona koji potpomažu katastrofalni sustav i autoriziraju spomenuti rad CZA te jedino brinu o besperspektivnom održavanju svojih malih carstava u kojem najveću dobit imadu obiteljski proračuni zaposlenika građanska inicijativa, taj isti sustav, ti isti ljudi i dalje tjeraju šegu s osobama s autizmom i njihovim bližnjima.
Podrška usluge u zajednici djeci te odraslima s autizmom i njihovim obiteljima (izuzmemo li tu minornu, oko gore spomenutih “autističnih” građanska inicijativa) na nacionalnom nivou ravna je nuli!
Rana intervencija i uključivanje u redovno, nedefinirano te traljavo i ne baš uvijek dobrodošlo školovanje postižu identične “uspjehe”.
A nakon gubitka roditeljske skrbi, kada se te obitelji ostavljene same u ovom zlom društvu od muke raspadaju i biološki puno prerano izmučeni roditelji umiru ili si oduzimaju život, osobama iz spektra autizma a kojih prema realnim procjenama u Hrvatskoj ima oko 20.000 smiješi se još ljepša budućnost!
Dakle, na raspolaganju im stoje dva stana i jedna stara adaptirana kuća u kakvom takvom organiziranom stanovanju uz podršku u zajednici a koje su daleko od prilagođenih objekata isključivo osobama s autizmom.
Ostali će završiti u staračkim domovima, azilima socijalne skrbi a najveći dio njih na psihijatrijama preko kojih se ovo društvo na najefikasniji način rješava svojih nepoželjnih jedinki.
Moramo naglasiti da naša Vlada pod krinkom deinstitucionalizacije prema novoj/staroj strategiji “što dalje od nas” priprema inovativni strateški plan nepoznat u okvirima civiliziranog svijeta!
Dakle, umjesto stvarne integracije osoba s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, pa tako i osoba s autizmom kroz stanove organiziranog stanovanja uz podršku u zajednici, na redu je pospremanje ovih ljudi u krajnje sumnjivu sivu zonu udomiteljskih obitelji a koja je financijski identična!
I dok nam oni kopaju jamu, vrli NAŠI SUZAH-I (opet) k’o p…. šute!
Osim što protiv udomljavanja osoba s autizmom nisu zucnuli niti riječi (se razme, primanja su najbitnija – i ne talasaj) ni slova nisu napisali, dok prosvjed u najdubljem snu ni sanjali nisu! A to znači da su autorizirali “giljotinu” kojom će i njihova djeca i ostala nečija deca s autizmom i kroz te udomiteljske obitelji (koje će proći trodnevni tečaj o autizmu) na koncu u većini slučajeva opet završiti u “Vrapču” ili nekoj sličnoj psihijatrijskoj konačnici!
I tu je ta tužna bit, da su zapravo roditelji najveći krivci zle sudbine ove svoje djece. Ne zato što su ih stvorili, već zato što kroz svoje neodgovorne predstavnike aktivno ili šutnjom pomažu izgradnji jednog sebičnog društva koje materijalizira njihov bol, u kojem uz svoju djecu i sami postaju žrtve!
Pa, gdje je ta roditeljska hrabrost jer gore nam ne može biti?
Mi nismo dobili mandat miriti se sa sudbinom i obezvrjeđivati svoju djecu kao što nam ih obezvrjeđuje društvo! Nemamo pravo na kalkulacije a još manje na suradnju s egzekutorima vlastite djece, već nam je dužnost za njih boriti se, kao što bi se borili i za našu zdravu djecu!
I još više i još jače!