Početkom 90-ih na vagi je bila hrvatska pamet!
Cijenu je izvagao tadašnji čuvar Državnog pečata Ivan Milas, inače pravnik, bivši Potpredsjednik Vlade i pečenjar s bečkog kolodvora:
Kila mozga – dvije marke.
Kad sam u ljeto 2011. zatražio i krajem godine došao na sastanak s prvom personom na području autizma na ERF, vezano za angažiranje domaće pameti u asistivnoj tehnologiji IT potpomognute komunikacije u projektu JA-KOM, ¸nisam niti slutio kao otac sina s autizmom koji osim svome sinu, želi pomoći i drugima u kakvo sam okruženje naivno kročio.
Dakle, na spomenutom sastanku uz dvije izuzetno zainteresirane mlade znanstvene novakinje i uz profesoricu, prisustvovala je i jedna mlada mama ekonomistica koja je pokušavala pronaći niz mana projektu. Uz to, dama je zastupala teoriju o isplativijoj nabavci gotove inozemne, nego ulaganju u razvoj domaće pameti, bez obzira na specifikum našeg podneblja.
Oduševljen znanstvenim novakinjama, moram priznati nisam bio fasciniran tezom naprijed spomenute mlade mame ali niti suzdržanom profesoricom.
Nisam se mogao oteti tužnom dojmu, kojim se je pokušavala nametnuti teza ekonomski isplativijeg uvoza pameti!
“Zar nije u ovoj zemlji trgovine i uvoza puno previše, koji su nam u ostalom i uništili vlastitu kreativnost? Da sam želio uvoziti i trgovati s ponuđenim projektom, otišao bi na “tržnicu” jer uz prevodioca i defektologa ili sl, posjet fakultetu bio bi sasvim izlišan.
Došao sam na Vaš fakultet u dobroj vjeri da pokrenemo nešto vrijedno i zajedno”, između ostaloga poručio sam profesorici mailom nakon sastanka.
I od tada apsolutni muk jer je povrijeđena taština prekrila sve mogućnosti nastavka suradnje na dobrobiti onih nad kojima su doktorati stvarani ali i prešućivana više nego znakovita loša, pa i kriminalna praksa prema osobama s autizmom. No, to je bio tek početak!
Nakon neuspjelog pokušaja suradnje na ERF-u, javljaju se s FER-a i oduševljeni projektom JA-KOM predlažu suradnju. Priključuju nas u Sveučilišni projekt ICT-AAC koji čine četiri sastavnice fakulteta (FER; ERF, GF, FF). Projekt je bio za red veličina sudionika smješnih 180.000,00 kuna od kojih niti smo tražili niti dobili bilo kakva sredstva (nama je plaća bila, uopće dolazak u takvo fino društvo). Potom nas pozivaju na Međunarodnu konferenciju KES-AMSTA 2012 u Dubrovnik, obzirom da smo imali što pokazati her smo na konferenciji prezentirali gotov proizvod, jedan poticajni nukleus.
Konferenciju smo napustili u dogovoru nastavka suradnje na unapređenju IT AAC* u Hrvatskoj. No, nakon što su gospoda s FER-a do tada financijski skroman Sveučilišni projekt ICT-AAC aplicirala na europski natječaj te uz nagovještaj malo drugačije sume novca, stvari su se dijametralno promijenile i naša suradnja postaje suvišna.
Tako je 6.000.000,00 kuna potaknulo drugačiji vrstu okupljanja! Na scenu stupa prijateljsko-interesni grabež toliko mizeran i tako čest ali i poguban za znanost. inovativnost i napredak ove zemlje. Pumpaju se honorari, zapošljavaju podobni, novac pristiže, dijele se titule i osiguravaju karijere… i zamislite još se bori za naše invalide!!
Nakon nekoliko mjeseci u auli Rektorata Sveučilišta na Završnoj konferenciji Sveučilišnog projekta, vidjevši kako su nas izigrali prišla nam je profesorica pred mirovinom: “Dragi moji, sve vam je to isključivo zbog karijera! Tu nema empatije niti istinske želje za pomacima!”
Dakle, stara domaća praksa!
U rujnu se u Hrvatskoj održava konferencija o asistivnoj tehnologiji na kojoj možete uz kotizaciju od samo 1.000,00 kuna uživo upoznati trgovce aplikacijama i iz inozemstva.
Dakle, mlada majko s početka priče – bili ste u pravu!
Tijekom 2o12. kontaktirali smo pročelnike neuroloških odjela nekih zagrebačkih bolnica (KBC, Dubrava…) ponudom suradnje na pomoć ne verbalnim pacijentima ali i kriminalnu vodeću garnituru Centra za autizam.
Naravno, ‘ko šljivi tamo neku udrugicu koja talasa s nekakvim čudnim idejama i nitko se nije odazvao. Danas se pod plaštom močnih i razvikanih fakulteta otkriva topla voda te se senzacionalistički objavljuje u tisku kako se komunikator uvodi na neki bolnički odjel… cza i sl.
U ovom sivilu ostaje posebno gorak okus u ustima naknadna pojava nekog Vrankića, profesora s fakulteta u Rijeci njuši novac i iza kojeg se pod paravanom inovatorstva krije najobičniji trgovac asistivnom tehnologijom. Uz pomoć roditelja mudrijaša i roditeljskih građanska inicijativa koji uz pomoć svoje bespomoćne dječice u kolicima zajedno s Vrankićem i “njegovim” besramno skupim programima zaglušuju komunikacijski eter pristupačne asistivne tehnologije SVIMA!
Dakle, Vrankić i roditeljska kompanija, udruge i ostali pridruženi onemogućili su osobama s invaliditetom da uz prihvatljive cijene dođu do kvalitetnih komunikacijski IT potpomognutih programa. I tako je u ovoj nedođiji i ono što je moglo biti pristupačno svima, postalo dostupno tek preko donacija samo nekima! Beskrajno tužno, na rubu kriminala, na moralnom dnu!
I umjesto da se osudi takva rabota, trgovca Vrankića nagrađuje se nagradom “Ponos Hrvatske” i dodatno podebljuje saldo njegove trgovine, dok ostali trpe! Da, Ponos Hrvatske dodijeljen je također razvikanom “tati Alenu”! No, on nije slavno završio s obzirom da je bio ispod razine zaleđa Borasovog sveučilišta!
Ostaje nam satisfakcija koja nama vrijedi više od novca i udijeljenih si titula … a to je da smo u altruizmu pomogli mom sinu i ostalim osobama koje ne govore, probudili uspavanu znanstvenu zajednicu i potakli kakav-takav razvoj IT AAC-e u Hrvatskoj!
Sreli smo neke divne ljude ali i one druge te smo istraživačkim projektom Europske komisije izabrani među deset inovativnih socijalnih projekata u Hrvatskoj! Pa, kud’ ćeš više?
Za ljude s obuzdanim apetitom, sasvim dovoljno! Zar ne?
Goran Karas, kolovoz 2016.
*ITAAC – Informatičkom tehnologijom potpomognuta augmentativno, alternativna komunikacija