Poznato je da se ljudi suočeni s težim zdravstvenim problemima smještaju u bolnice gdje su uz stručnu pomoć i nadomak tehnologije koja im pomaže u liječenju. Znamo iz kojih razloga su izvršioci teških kaznenih djela smješteni u zatvorske institucije.
Pitamo se zašto su osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama koje nisu teško bolesne, niti su ikome išta nažao učinile, također izolirane i zatvorene u institucije?
Što su institucije
Institucije za osobe s intelektualnim teškoćama su objekti u kojem su zatočene osobe izolirane od zajednice u svakom pogledu. Od kulturološkog, prava na rad i samoodređenje, prava na prijateljstvo i doticaj s obitelji i zajednicom. Institucije su poput zatvora, hladne, nameću strogu rutinu, bez ikakve individualnosti pojedinca. Sve se svodi na grupno “liječenje” bez mogućnosti individualnog rada. Kognitivni, emotivni i socijalni aspekti razvoja u instituciji su u potpunosti ugroženi.
Osim toga dokazano je da se po institucijama dešavaju različiti nemili događaji koji su upravo u Americi još krajem pedesetih godina prošlog stoljeća između ostaloga potakli proces deinstitucionalizacije. Nedugo prije kod nas su se tek počeli osnivati centri za rehabilitaciju, koji nisu niti izdaleka ispunili očekivanja. Već dapače, potpuno su zastranili.
Razumijemo dobre namjere i tadašnje otvaranje centara za rehabilitaciju s ciljem rehabilitiranja ljudi s teškoćama i vračanja tih istih ljudi u zajednicu. No, od toga je ostalo samo mrtvo slovo na papiru a centri nikoga do dan danas nisu rehabilitirali, već postaju masovna skladišta odbačenih ljudi koje su “stručnjaci” etiketirali i zapečatili im život a društvo ih je izdvojilo iz zajednice kao beskorisne!
Hrvatska je davno potpisala i ratificirala UN konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i takav odnos se mora početi mijenjati. Osim toga ako slijedimo put razvoja nove tehnologije u društvu suvremenog svijeta, logično je slijediti i nove projekte socijalnih inovativnih odnosa u društvu.
Deinstitucionalizacija nije samo zatvaranje institucija, nego najvažnije u ovom procesu je promjena paradigme i stvaranje uvjeta jednakih mogućnosti. Deinstitucionalizacija je dakle transformacija svijesti kada shvatimo da nevinim ljudima nije mjesto u izolaciji zato jer je njima tamo ljepše, već zato jer smo ih MI tamo zatvorili.
Zašto mislimo da su institucije bitne jer se brinu o osobama s intelektualnim teškoćama bez roditeljskog staranja
Osobe smještene u institucijama imale su ili još uvijek imaju vlastite žive roditelje. Roditelji koji su ih smjestili na ova mjesta u prvom redu nisu imali nikakvu podršku društva u obitelji za boravak njihovog djeteta s teškoćama u zajednici. Osim toga nisu svi ljudi pa tako ni svi roditelji jednaki. Tome znatno pridonosi i negostoljubivo okruženje prema osobama s intelektualnim teškoćama u zajednici.
S druge strane, roditelji koji su zadržali djecu kod kuće, često proživljavaju prezir, omalovažavanje i izolaciju okoline. Dakle, prilikom deinstitucionalizacije, jedno od najvećih poteza je promjena načina razmišljanja zajednice a koje je sada većinom u onoj: Pustite ih tamo (u institucijama), njima je tamo bolje.
I kada cijeli civilizirani svijet otvoreno zagovara život u zajednici i dok se druge sredine i transformirane institucije okreću usluzi skrbi u zajednici i prilagođavaju suživotu ljudi s intelektualnim teškoćama, moramo sa žaljenjem primijetiti da institucije pružaju žestok otpor (čast izuzecima) i sve rade kako bi osujetili ovaj humani proces i to s jednim ciljem, pošto po to zadržati stari načina poslovanja uz moguće kanaliziranje gomile sredstava u napredne procese a koje zapravo preziru i iz kojih izvlače korist dok korisnicima dospijevaju tek po koja mrvica s gozbenog stola. I tako unedogled!
Smatramo da je najveći problem što samo ministarstvo (koje je pokretač deinstitucionalizacije) unatoč negativističkom odnosu retrogradnih rukovodstava i dalje podržava ta ista rukovodstva koji dok ulažu novac u svoje džepove ili u kozmetiku institucija u isto vrijeme zapomažu o nedostatku sredstava u službama organiziranog stanovanja uz podršku te zatvaraju već osnovane jedinice stanovanja u zajednici.
Potrebno je naglasiti da ista ta rukovodstva imaju podršku i na lokalnoj razini gdje djelatnici iz osobnih razloga šire negativistički stav prema ovom procesu a razni aktivisti kao dobrotvori (izolirani od civiliziranog svijeta) posjećuju institucije i ne daju podršku boljem životu korisnika u stanovima organiziranog stanovanja u zajednici uz podršku, već podršku zapravo daju onima koji kontinuirano krše elementarna ljudska prava i sve to pod ksenofobično sebičnom parolom “pa, njima je tamo (u instituciji) bolje!”
Što je sa osobama kod težih oblika teškoća?
Medicinskim pristupom invaliditetu srozana su ljudska prava tih osoba. Tretirani isključivo kao pacijenti koje treba “izliječiti”, oduzeta im je njihova osobnost te se bez pristanka “hospitaliziraju” (čitaj zatvaraju) i često protiv svoje volje tretiraju raznim psihofarmacima, lobotomijama i inim napamet određenim terapijama.
Ovo nisu bolesni ljudi. Svi oni mogu živjeti izvan institucije uz različitu razinu podrške, osim medicinskih slučajeva kojima je potrebna 24. satna intenzivna medicinska skrb.
Osobe s intelektualnim teškoćama su samo malo drugačiji ljudi koji zaslužuju jednaku podršku kao i svi ostali. koji zaslužuju odrastati u obiteljskom okruženju gdje obitelj zaslužuje podršku kao i kod djece bez teškoća.
Dakle ta djeca trebaju odrastati poput sve ostale djece a kada odrastu i kada odluče napustiti obitelj, u stanovima organiziranog stanovanja uz podršku u zajednici čekati će ih nova stranica u njihovom odrastanju, uostalom kao i svih nas.
Najbolje ćemo osjetiti kako je živjeti u instituciji ako se pokušamo staviti u njihovu poziciju. Ili ako to nismo u stanju, pričekajmo umirovljenje, odnosno starost kada više nikome nismo potrebni. Život i u najlošijem domu za stare i nemoćne je luksuzna je varijanta onoga što bi vas dočekalo u institucijama za osobe s intelektualnim i komunikacijskim teškoćama.