DOBRA I LOŠA PRAKSA je tema osmišljena kao vaga sazrijevanja našeg društva na putu prema europskim standardima u ophođenju prema osobama s intelektualnim, komunikacijskim i drugim poteškoćama, izražena online iskazima pojedinaca na primjerima dobre prakse i na primjerima loše prakse (Pišite nam Vaša proživljena dobra iskustva i Vaša loša iskustva).
Poruka dobre prakse:
kliknite na ikonu emocija ako želite poslati poruku primjera dobre prakse
Primjer 1: Hrvatska je jedna od prvih država u Svijetu, koja je participirala UN-ovu konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.
_________________________________________________
Poruka loše prakse:
kliknite na ikonu emocija ako želite poslati poruku primjera loše prakse
Primjer 1: Republika Hrvatska na području participirane UN-ove konvencije o pravima osoba s invaliditetom gotovo da nije učinila pomak. Vlada time izigrava obećanja UN-u i EU o deinstitucionalizaciji tih osoba, ističe HRW. Preporučuje se da Vlada zamjeni ustanove programima podrške koji omogućuju stanovanje i pomoć za život u zajednici i koji ljudima s invaliditetom daju stvarnu mogućnost izbora načina života. HRT 1
Primjer 2: Centar za autizam Zagreb <2009. Hladna institucija. Opstrukcija novih programa. Kad upitate rukovodstvo o uključivanju u program suvremenih, osobama s autizmom nezamjenjivih računalnih komunikacijskih pomagala, kao što su računala, EKO2, Iphone, Ipod i Ipad sa pripadajućim programima– slijedi odgovor: Nama to ne treba. I to je istina, njima to ne treba a osobe s autizmom ionako nitko ništa i ne pita. Pogled prema razvijenom svijetu naročito je uprt kod nabavke osobnih vozila jer nikom ne pada na pamet da se vozi u 25 godina starom autu, vršnjaku edukativnih pomagala i programa u Centru.
Institucija gdje je roditeljima zabranjen ulaz u stacionar. Česti nemili događaji u odnosu osoblja prema djeci, koji se uspješnije ili manje uspješno prikrivaju. Potpuno izokrenute vrijednosti, kada je primarni cilj štititi vlastitu poziciju a interes mladih osoba s poteškoćama zbog kojih su ondje pada u drugi plan.
Tiho otkazuju suradnju Prim. dr. sci. Bujas, spec. psihijatru, subspecijalistu dječje i adolescentne psihijatrije, osobi iza koje stoje deseci knjiga o autizmu i adolescentnoj psihijatriji, osobi koja ima svoj stav i koja je godinama volonterski radila. Dovode dva psihijatra koje plaćaju da vrše pritisak „struke“ na roditelje za većim dozama psihofarmaka ako su djeca prezahtjevna u školi.
Bezobzirnost Centra seže do te mjere da Vas u vrlo zahtjevnom periodu Vašeg djeteta jednostavno napuštaju – vrše pritisak da dijete ne dovodite u Centar (oni se moraju odmoriti a ne Vi!?). A kad napokon pokleknete i ostanete sami u složenim problemima kod kuće, gospoda nisu u stanju godinu dana dignuti slušalicu (kamo li da dođu u posjet) da pitaju kako je to Vaše dijete i Vi, već Vam još jednostavnije – pošalju ispisnicu!?
Ili: Kad iznenada umre majka koja je svakodnevno 10 godina dovodila svoje dijete iz Varaždina u Centar, nitko iz Centra ne udostoji se otići na pogreb, jer kako sami kažu: Nije nam to u opisu radnog mjesta!?
Centar u kojem roditelji šute iz raznih razloga i “kompromisa”: šutnja jer su zadovoljni i misle da njihovu djecu ne pripada više, šutnja iz straha od osvete, šutnja zbog izdašnih neprovjeravanih načina obračunavanja putnih troškova, šutnja zbog zadržavanja djece do preko 40-e, dok neposlušni lete van sa “zakonskih” 21. …
Ovo nisu izmišljene priče, ovo je nažalost samo djelić vlastitog iskustva na primjerima loše prakse…
Da li se je u Centru za autizam od tada pa do danas nešto promijenilo?
Obzirom koliki su interes pokazali za suradnju na prvom hrvatskom informatičkom, augmentativno, alternativno komunikacijskom projektu JA-KOM vezano uz veliko poboljšanje kvalitete života osobama s autizmom, odnos prema ICT-y (informatičko komunikacijskoj tehnologiji) pa tako i prema toj djeci ostao je isti.
Primjer 3:
“Breg – Jarek” pločnici.
Pločnici, nogostupi, tratoari i ne znamo više kako se zovu, navodno su građevine namijenjene kretanju pješaka. Danas kad su mnoge stvari u našem društvu okrenute naglavačke, niti nogostupi više nisu što su nekad bili. Da Vas podsjetimo, Hrvatska je među prvim zemljama u Svijetu potpisala UN-ovu konvenciju o pravima invalida.
Podilaženjem “limenim ikonama”, te izgradnjom pločnika s naizmjeničnim strmim spuštanjem, pa opet strmim dizanjem (sa obje strane pločnika) na kolnim ulazima dovodite u opasnost invalidne i starije osobe(pogotovo zimi). Pustimo nakaradni izgled, neugodnost hodanja takovim pločnikom je prisutna i kod zdravih a kamo li kod invalidnih osoba. Da li je itko razmišljao kako će se kretati osoba u invalidskim kolicima, recimo Rugvičkom ulicom u Dugom Selu a da u najmanju ruku ne dobije, morsku bolest?
Oduvijek su postojali betonski elementi uspinjanja vozila na pločnike pa Vas molimo, počnite ih opet ugrađivati a pločnike nam ostavite ravne kakovi su bili još od Rimskog doba pa sve do nedavno.